Posljednje godine života Wallis Simpson bile su živo mučenje, a na njenom je sprovodu kraljica jedini put pustila suzu.
Wallis Simpson bilo je ime žene koja je unijela nemir u redove kraljevske obitelji još prije gotovo 100 godina. Bila je to žena koja je postala vojvotkinja od Windsora nakon što se udala za čovjeka koji je izabrao ljubav umjesto dužnosti, a umrla je 24. travnja 1986. Imala je 89 godina.
Američka udovica bivšeg kralja Edwarda VIII., strica kraljice Elizabete, bila je pogođena bolešću nakon suprugove smrti 1972. godine i proživjela je svoje posljednje godine gotovo sama u svom domu u Parizu, nesposobna hodati ili izaći iz sobe koja je postala njezin svijet. O njoj su se brinule predane medicinske sestre, ali bila je plijen svoje francuske odvjetnice koja ju je financijski iskoristila.
I dok su na njezinoj pogrebnoj službi, u Windsorovoj kapelici Svetog Jurja, nazočili članovi kraljevske obitelji, uključujući kraljicu, princa Philipa i kraljicu majku, njezino ime nije čak ni spomenuto tijekom službe. Nakon toga je pokopana uz svog supruga na kraljevskom groblju u Windsoru, nedaleko od kolibe Frogmore.
Igrala je notornu ulogu u najvećoj kraljevskoj kontroverzi, abdikaciji Edwarda VIII. Odluku o odustajanju od prijestolja donio je nakon što mu je vlada Stanleya Baldwina jasno rekla da mu neće biti dopušteno oženiti se razvedenom ženom i ostati kralj. Njegov odlazak natjerao je njegova mlađeg brata, vojvodu od Yorka, da istupi i postane kralj George VI,. stvarajući obiteljsku ranu koja nikada nije zacijelila.
Wallis su kraljevski članovi poput kraljice majke, supruge Georgea VI., okrivili za rasturanje obitelji. Nakon što su se oslobodili tereta odgovornosti, vojvoda i vojvotkinja od Windsora vodili su život besposlenih bogataša, posjećujući zabave u Francuskoj i Americi i odlazeći na raskošne praznike s bliskim prijateljima. Iako joj je nedostajao status prave kraljice, to je bila vrsta života na visokoj nozi kakvu su Amerikanci oduvijek tražili. Ali kada je vojvoda umro u dobi od 77 godina 1972., Wallis je ostala sama, lišena čovjeka koji ju je obožavao.
Kraljica, s kojom je imala minimalan kontakt u desetljećima nakon muževljeve abdikacije, smjestila ju je kao gošću u Buckinghamsku palaču kada je došla u Windsor na njegov sprovod. Njih su se dvoje prethodno upoznali kada su kraljica Elizabeta i njezin suprug princ Philip posjetili vojvodu u Parizu u njegovim posljednjim danima. Bio je to znak kraljičine spremnosti da razlike ostavi po strani zarad općeg dobra.
Budući da je živio uglavnom iznad svojih mogućnosti, a njegov jedini glavni izvor prihoda dolazio je od kraljevskog džeparca za koji se uvijek žalio da je premalen, vojvoda od Windsora ostavio je svoju ženu primoranom smanjiti luksuzni život na koji je navikla. Francuska vlada ljubazno je pristala odgoditi smrtne obveze, dok je grad Pariz dopustio Wallis da živi u kući Bois de Boulogne koju su ona i njezin suprug dijelili od vjenčanja uz umjerenu stanarinu.
Unatoč tome, vojvotkinja je na kraju postala zatvorenica u vlastitom domu, a za to je bila zaslužna njezina francuska odvjetnica Suzanne Blum. Ono što je započelo kao poslovni odnos, pretvorilo se u odnos zlostavljanja i kontrole.
Povjesničar Hugo Vickers ispričao je u svojoj knjizi iz 2011. kako je, korak po korak, Blum otpustila vojvotkinjinog engleskog odvjetnika, a potom i njezino osoblje, koje je uključivalo kuhara, vratara, šofera i frizera.
Postupno je protjerivala prijatelje koji su htjeli doći u posjet, tvrdeći da je vojvotkinja preumorna ili da bi bila previše uzrujana da ih vidi.
Do tada, vojvotkinjino loše zdravlje ostavilo ju je u stanju nepokretnosti. Dijagnoza ateroskleroze dovela ju je do razdoblja zbunjenosti i natjeralo vojvotkinju da povjeruje da je njezin suprug još uvijek živ. Zamišljala bi sebe u najgorem trenutku u svom životu, kad se Edward VIII. spremao abdicirati.
Vojvotkinja je pala s kreveta tijekom Božića 1972. godine i nije joj pružen odgovarajući tretman, unatoč velikim bolovima. Tek se u novoj godini pokazalo da je slomila kuk. Tada 76-godišnjakinja je trebala operaciju, ali se oporavila i na kraju je mogla hodati bez štapa. Dok je bila u bolnici, Blum je otpustila odvjetnika Godfreyja Morleya nakon što ju je uvjerio da se pokušava dočepati njezina novca.
U pismu koje je potpisala vojvotkinja Blum je tada imenovan za svog jedinog pravnog zastupnika.
Odvjetnica je zatim napredovala u Legiju časti, najviše francusko odlikovanje, nakon što je vojvotkinja promijenila svoju oporuku tako da su mnogi njezini posjedi ostavljeni velikim muzejima u zemlji. Taj je potez bio znak zahvalnosti vlastima što su joj osigurale dom po najnižoj cijeni.
U studenom 1975., četiri mjeseca prije njezina 80. rođendana, vojvotkinju je pogodilo veliko crijevno krvarenje, a upravo je to ozbiljno pogoršanje njezina zdravlja Blum iskoristila u svoju korist.
Vojvotkinja se iz bolnice vratila jako slaba, nije se mogla pomaknuti, a kasnije nije mogla ni govoriti. Vojvotkinja bi molila medicinske sestre kada bi imala bolove, nadajući se da će umrijeti.
Kako je Vickers ispričala, jedna od medicinskih sestara je rekla: ''Veoma me boli vidjeti njezino veličanstvo koja je nekoć bila velika dama, kojoj se divio i slavio cijeli svijet, koja je pokazala hrabrost koja je bila naširoko cijenjena, kako užasno pati.''
Ograničivši gotovo sve njezine posjete, Blum je čak vojvotkinji davala sedative umjesto kirurga koji ju je trebao viđati.
U siječnju 1976., utjeravši paniku u vojvotkinju zbog prekomjernog trošenja, Blum je objavila da je njezina štićenica dala upute o tome koje srebrne i porculanske predmete treba prodati kako bi uzela te novce.
Dok je vojvotkinja u početku odbijala potpisati pisma kojima se odobrava prodaja, predmeti su ipak podijeljeni. Švicarski bankar Maurice Amiguet dobio je naušnice, narukvicu i ogrlicu, dok su vojvotkinjinom liječniku Jeanu Thinu uručeni satovi i zlatna kutija. Sama Blum dobila je dragulje uključujući prsten ukrašen ovalnim ametistom i dijamantima te zlatnu kutiju Louisa XV.
Prema istraživanju gospodina Vickersa, prodaja u siječnju i ožujku 1976. iznosila je oko 400 tisuća dolara. Daljnja prodaja nastavila se do njezine smrti. Blum je kasnije uzela i nakit, par naušnica s rubinima, zlatni Cartier sat i zlatnu kutiju cigareta s natpisom ''David iz Wallisa, 1935. Božić''. Navodno su bili postavljeni za dijeljenje kao darovi.
Sir Nicholas Henderson, britanski veleposlanik u Parizu, kojemu je dopušteno da je vidi 1977. godine, opisao je teško zdravstveno stanje vojvotkinje.
Napisao je: ''Njene ruke, koje su odmah upale u oči, bile su jako zgrčene i paralizirane. Naše rukovanje bilo je površno. Na licu nema ničega što bi podsjećalo na taj izrazit i dominantan pogled poznat cijelom svijetu.''
Dodao je: ''Bila je savršeno compos mentis, ali kao da je život velik zadatak i da se s njim može nositi samo u kratkim intervalima.''
U listopadu 1977. Blum je prijevarom osigurala potpunu punomoć, upotrijebivši službenika da dobije vojvotkinjin usmeni pristanak.
Do proljeća sljedeće godine Wallis je prestala govoriti i jedva se mogla kretati bez pomoći. Vojvotkinjin batler Georges naišao je na ljubavna pisma koja su ona i vojvoda slali prije vjenčanja. Dok mu je ona rekla da ih spali, Blum se pobrinula da budu sačuvani, a zatim je profitirala od njihovog objavljivanja nakon vojvotkinjine smrti. Blum je kasnije tvrdila da je imala dopuštenje od vojvotkinje da objavi bilo koji od njezinih radova, ali Vickers vjeruje da je pismo dopuštenja koje je imala krivotvorina.
U činu koji bi dodatno produbio njezinu nesreću, Wallisini voljeni psi mopsovi, Ginseng i Diamond, oduzeti su joj zbog straha da bi je mogli zaraziti. Vojvotkinja ih nikada više nije vidjela.
Njezina noćna medicinska sestra Elvire Gozin, koja ju je nastavila njegovati do smrti, kasnije je ispričala kako je umrla u sirotinjskoj četvrti i bila zatvorenica u vlastitom domu. Iako je Gozin dva puta pokušala upozoriti kraljicu na odvjetnicu, ona joj nikada nije uspjela pristupiti ili prenijeti poruku. Gozin je snimila fotografije vojvotkinje u krevetu koje su objavljene nakon njezine smrti. One su prikazivale kraljicu kako leži usred mašinerije koja ju je održavala na životu, a glava joj se jedva vidjela iznad plahti.
Kad je konačno preminula, njezina bliska prijateljica Lady Diana Mosley rekla je da njezine posljednje godine uopće nisu bile život.
''Drago mi je čuti da je umrla. Voljela bih da je umrla prije mnogo godina'', dodala je.
Njezin pogrebni obred u kapelici Svetog Jurja trajao je manje od pola sata i bio je lišen gotovo sve pompe i ceremonije koja obično obilježava kraljevsku smrt.
Među ostalim članovima popisa od 100 uzvanika bili su tadašnji princ Charles i njegova supruga princeza Diana, zajedno s premijerkom Margaret Thatcher i vođom laburista Neilom Kinnockom. Na njezinom lijesu bio je jedan vijenac od bijelih, narančastih i žutih ljiljana koje je ostavila kraljica. Njezinom pokopu pored supruga ispred mauzoleja Frogmore prisustvovali su samo kraljica, vojvoda od Edinburgha, princ Charles i princeza Diana te osam Wallisovih suradnika i prijatelja. Prema riječima princeze Diane, kraljica je pustila suzu dok su vojvotkinju polagali na počinak. Tvrdila je da je to bio jedini put da je vidjela kraljicu kako plače.
Ispraćaj vojvotkinje od Windsora označio je posljednje poglavlje u braku koji je u jednakoj mjeri očarao i skandalizirao kraljevsku obitelj.
1/13 >>
Pogledaji ovu galeriju
