U razgovoru za naš portal Devin Juraj otkriva više o osobnom značenju Dore, kreativnom procesu, odnosu prema publici te ravnoteži između javne pozornice i privatne tišine.
Devin Juraj ove godine na Dori predstavit će se s pjesmom ''Over me'', a za naš portal podijelio je što očekuje od natjecanja te otkrio i novosti na privatnom području.
Stajati na pozornici Dore za Devina nije tek festivalski uspjeh ni prolazna etapa u karijeri. To je trenutak u kojem se sabiru godine rada, sumnji, unutarnjih borbi i jasne vizije koju nikada nije ispustio iz fokusa.
''Stati na pozornicu Dore je nevjerojatan osobni uspjeh jer kroz sve ove godine što sam se gradio kao autor, kao izvođač, primarno i kao pjevač, glumac i plesač, nalazio sam se u trenucima gdje jednostavno nisam shvaćao zašto nešto radim. Mislim da je to u stvari jedna pojava koja se pojavljuje kod svih umjetnika gdje u jednom trenutku nisu baš sigurni koji im je smjer, zašto nešto rade, za koga nešto rade, međutim, ja sam u jednom trenutku shvatio da je razlog zašto ja nešto radim isključivo zbog sebe. Koliko god ja volim trenutak publike i trenutak dijeljenja svog rada s publikom, jer ipak smatram da je publika najveća svetost u ovom našem poslu, jer bez publike nemamo razlog zašto raditi i na kraju krajeva stvaramo za ljude. Isto tako shvatio sam da moje najveće zadovoljstvo dolazi od jednog mog unaprijed postavljenog viđenja sebe dugoročno i isto tako to je jedan od razloga zašto se nikad ne bih mogao prestati baviti ovim poslom, jer jednostavno imam jednu viziju sebe, jednu ideju i bilo kakav oblik odustajanja bio bi toliko netočan meni kao osobi, ali i kao umjetničkoj pojavi da se to ne mogu ni zamisliti. Na kraju krajeva, zaista cijenim sve godine rada koje sam uložio u sebe i na kraju svega mogu jednostavno reći da je Devin koji je prošao na Dori onaj isti Devin koji je sate i sate provodio vježbajući, ostajući bez glasa, s tremom pred nastupom, sa svim tim nekim momentima humanosti i shvaćam da ovaj prolazak nije samo moj sada, nego prolazak svih vrsta mene koji su došli prije ove.''
Ideja o Dori nije mu uvijek bila na radaru. Došla je u trenutku kada je shvatio njezinu težinu i potencijal – ne samo kao natjecanja, nego kao prostora za stvaranje priče.
''Prvi put kada sam odlučio da želim ići na Doru bio je, najiskrenije, nakon Dore 2021. Nisam nešto pretjerano pratio Doru, ali isto tako moram priznati da se nisam ni aktivno bavio toliko glazbom prije 2020. To jest, ta Dora mi nikad nije bila na vidiku, ajmo to tako nazvati. Međutim, kada sam shvatio što je Dora, što ona nudi, što ona pruža i što ona označava mladom umjetniku u Hrvatskoj, jednostavno sam shvatio da je to nešto što bi mi bilo u cilju. Međutim, najviše sam se zaljubio u ideju Dore kada sam shvatio što ona u jednom kreativnom smislu nudi umjetniku, a to je prezentirati svoju pjesmu na jednoj široj razini, ne samo publici, nego na široj razini umjetničke sposobnosti i mogućnosti da se napravi priča koja je ujedno prikladna na državnoj razini, na europskoj razini i koja ima smisla. Uvijek možemo singl izbaciti kad god i napraviti priču oko toga, ali rijetko kada će se ta priča shvatiti, dok je Dora ipak nekakva ulaznica na Eurosong i traži u stvari jednu ekscentričnost u pojavi i nastupu, što je nešto što se meni jako sviđa. Jako sam teatralan, volim velike koncepte, velike ideje, volim priče unutar glazbe i onda je Dora u stvari savršena platforma i pozornica za moj tip umjetnika.''
Pogledaji ovo
U tom duhu nastala je i pjesma s kojom dolazi na Doru – zamišljena ne kao klasičan festivalski nastup, nego kao kazališni čin. Kako bi je opisao nekome tko ju nikad nije čuo?
''Najbolje bih pjesmu opisao kao jednu teatralnu priču. To je priča koja govori o jednoj jako teškoj temi, a to je opadanje suvremenog čovjeka u svijetu koji sve aktivnije ide u budućnost koja je sve praznija, teža i izoliranija, i njegovo opadanje duše – točnije, borba između brzih i lakih zadovoljstava nasuprot dugoročnom kraju, odnosno dugoročnoj patnji. Opisao bih je kao jednu dramsku predstavu u tri čina koja kulminira svim elementima koje ona jest, ali s jednom vrlo, vrlo, vrlo humanom porukom i u stvari kao jedna molitva da svaki dan započnemo u nadi da budemo što bolja osoba, što bolji prijatelj, susjed, otac, majka – jednostavno što bolja osoba, u nadi da svim ljudima koji nas okružuju pomognemo na neki način i kao zajednica započnemo jedan bolji svijet.''
Eurosong je za Devina Juraja od samih početaka bio više od sna – bio je jasno definirana stepenica na dugom putu. Naime, Devin je na Eurosongu već nastupao kao plesač s Albinom, 2021. Je li već tada sanjao o tome da jednoga dana i sam stane na pozornicu sa svojom pjesmom?
''Apsolutno jesam. Već u tim prvim trenucima, točnije prvim doticajima s Eurosongom, znao sam da mi je Eurosong jedan životni cilj – apsolutno ne finalni, već jedna stepenica u jednoj dugoj, dugoj priči, jer sam odmah prepoznao u sebi od najranijih dana da ono što ja želim ispričati, želim ispričati na što većim pozornicama. Iskustvo kroz glumu, ples i glazbu generalno dalo mi je samopouzdanje da mogu na pozornici ustati bez straha. Koliko god u nekim trenucima neke stavke bile protiv mene ili koliko god trema bila jaka, osjećam se vrlo, vrlo sigurno i samouvjereno na pozornici, jer smatram da je kulminacija svih sati vježbe i rada na sebi to da možemo na pozornicu stati i pokazati publici ono što znamo najbolje. Smatram da je strah pred nastup, točnije strah samog nastupa, banalna stvar, jer zašto ne bismo dali ljudima ono što oni od nas žele? I zato sam od prvog trenutka shvatio da ću sigurno jednog dana imati priču koju želim ispričati na jednoj takvoj pozornici i da bih iskreno volio predstavljati Hrvatsku na europskoj razini, jer sam vrlo vokalan oko toga da Hrvatska ima i previše talenata i da se tek u posljednjih par godina borimo na europskoj razini ponosno i pokazujemo toj velikoj glazbenoj zajednici da Hrvatska itekako ima što pokazati.''
Boravak iza kulisa velikih natjecanja donio mu je važne lekcije – osobito onu o očuvanju vlastitog identiteta.
''Iskustvo na Eurosongu 2021. pokazalo mi je da je nevjerojatno bitno imati — ne, možda ne nužno sve pod kontrolom, jer stvari nikad ne idu kako mi želimo, barem ne uvijek — nego jednostavno znati koja je priča iza naše pojave i što zapravo želimo reći. Publika najviše cijeni iskrenost i u moru ovakvog stresa, što Eurosong jest, ili u ovom trenutku Dora, lako je zaboraviti svoje vrijednosti, zaboraviti svoju priču i, na kraju krajeva, zaboraviti razlog zašto se bavimo ovime čime se bavimo. Publika želi kompletan proizvod, želi nesavršenu savršenost ili savršenu nesavršenost, kako bi rekli, i smatram da publika ipak zaslužuje ono najbolje što joj mi možemo pružiti'', kaže Devin.
''Međutim, iza kulisa to je jedan veliki posao i postoji jako puno prilika da se spotaknemo, izgubimo kompas, da više ne pronađemo onaj razlog zašto se ovime bavimo i da se izgubimo u moru ljudi koji ti pokušavaju objasniti tko si, što si i što bi trebao sljedeće napraviti. Mislim da sam najveću lekciju iz te godine, kada sam sve to promatrao iza kulisa, naučio upravo u tome što sam shvatio da bih u cijeli taj proces, u svoju Dora priču, a možda i eurovizijsku priču, volio ući znajući da su moj kreativni smjer i moj kreativni identitet pod mojom kontrolom i da je sve što ja otpjevam i odradim na pozornici, ali i izvan nje, proizvod moje odluke, moje želje, moje ambicije i, na kraju krajeva, moje strasti, jer je sve to jedan veliki dio moje priče.''
U toj priči posebno mjesto zauzimaju ljudi čije mišljenje ne uzima olako. Ima li osobu čije mu je mišljenje o nastupu na Dori važnije od svih kritika i pohvala zajedno?
''Jako je mali broj ljudi čije mišljenje zaista i istinski želim znati, ali definitivno bih imenovao nekoliko osoba, a to su moja mama, moj nono i moja nona. To su jednostavno ljudi koji, naravno, ne mogu na mene gledati objektivno, već me gledaju subjektivno, ali me tako gledaju još od mojih početaka i tako me gledaju i u mojim najboljim trenucima. I nekako nakon tih najboljih trenutaka znaju presuditi kada sam u svom maksimumu, a kada se ili štedim ili, naravno, skrećem s neke putanje na kojoj bih trebao biti. Njih najiskrenije pitam jer znam da će mi oni to reći bez straha od ikakvih posljedica, jer posljedica, naravno, nema. Njima vjerujem i njima se uvijek obraćam.''
Pogledaji ovo
''Tu bih još dodao i svoju djevojku koja je, kao i ja, izuzetno zaljubljena u svoj rad i na svoj rad gleda onako kako ja gledam na svoj. Razumijem njezin pogled jer se međusobno jako cijenimo i cijenimo međusobno mišljenje s ciljem da jedno iz drugoga izvučemo najbolju verziju umjetnika kakva možemo biti. I zato, kada se njoj nešto ne sviđa, često se tada ni meni ta ista stvar ne sviđa. Rijetko kada smo se našli u situacijama u kojima se nismo mogli složiti oko nečega i njezinoj intuiciji jako vjerujem, kao što ona vjeruje mojoj'', opisuje nam Devin svoju novu djevojku.
''Na kraju krajeva, jedina osoba koju zaista i punim srcem želim zadovoljiti na ovogodišnjoj Dori sam ja. Zaista bih volio sići s pozornice i reći: ovo je bio moj najbolji nastup ikada. I to bih volio reći ne samo sebi, nego i svim svojim fanovima, jer sam im neizmjerno zahvalan za sve ove godine povjerenja, za to što me prate i što su sudjelovali u ovom mom putovanju. Smatram ih ljudima koji su me vidjeli na samim počecima – iako sam još uvijek na počecima – ali su prepoznali u meni ono što ja vidim od samog početka i želim ih nagraditi onime što ja želim biti i onime što namjeravam postati u budućnosti.''
Iskustvo televizijske emisije ''Tvoje lice zvuči poznato'' donijelo mu je važnu lekciju o nesavršenosti.
''Tvoje lice zvuči poznato'' me stvarno natjeralo da malo počnem gledati na sebe i malo manje ozbiljno nego što inače radim. Neozbiljnost mi je na neki način bila lajtmotiv, koliko god sam se trudio i zaista dao dušu u svaki nastup, a isto tako me naučila da ne može sve biti savršeno. Ljepota takve emisije je ne samo što vas stavlja u poziciju da morate biti u tuđoj koži, nego isto tako morate jednostavno prihvatiti da u savršenoj imitaciji uvijek postoje nesavršenosti. I mislim da je nesavršenost ona najljepša stvar koju sam prihvatio u cijeloj emisiji.''
''Kada sam zaista znao da sam napravio sve što sam mogao da bih neku ulogu prikazao što vjerodostojnije i odradio je, tek tada bih prihvatio da je savršenstvo ljepota ove umjetnosti, ovog posla, i nekako sam to počeo primjenjivati i na sebe. Strah od nesavršenstva me uvijek blokirao u prošlosti, a u posljednje vrijeme shvaćam da je nesavršenstvo onaj začin koji izvođačima daje ono što nas čini prepoznatljivima. U nekoj uvijek želji da budemo najbolji što možemo biti, guramo granice samih sebe i kroz godine možemo vidjeti da naši trenuci nesavršenstva, ili ti “greške”, zapravo predstavljaju stvari koje u nekom ranijem trenutku, prije takvih emotivnih trenutaka razvoja, nismo mogli postići. I drago mi je da su sada moje greške stvari koje prije ne bih mogao u životu odraditi i vidim da kroz cijeli ovaj proces razvoja samo guram sam sebe dalje, pomičući svoje granice.''
Medijske etikete ne doživljava pretjerano ozbiljno, pa tako ni onu o ''hrvatskom Damianu Davidu''.
''Biti nazvan hrvatskim Damijanom Davidom mi je i dalje jako smiješno, jer ako ćemo biti potpuno iskreni, mene nitko tako ne zove, osim medija koji uporno pišu taj naslov, iako mislim da se, možda na nekoj vizualnoj razini, Damiano i ja uopće ne podudaramo. On i ja smo dijametralno potpuno različite osobe, potpuno različiti umjetnici, autori, pjevači, scenske pojave. Dijelimo ljubav prema tome što je scena i shvaćam da možda na toj razini imamo neke momente podudaranja, ali ta etiketa nikada nije prešla, pod navodnicima, iz digitalnog u stvarni život.''
''Međutim, s jedne možda malo simpatičnije strane, moram se zahvaliti jer mi je jako laskavo biti uspoređen s njime. On mi je neopisivo veliki uzor, koliko s glazbene razine, toliko i na vizualnoj, i veseli me što mogu vidjeti neke stavke u njegovoj karijeri koje bih i ja volio postići. Pa sa zadovoljstvom i dalje pratim ono što on radi i veselim se danu kada ću moći čitati u medijima - novi Devin Juraj se pojavio. Ako će se to ikada dogoditi.''
Svoj glazbeni identitet ne želi strpati u jednu ladicu. Gdje se danas vidi na domaćoj glazbenoj sceni - više kao mainstream izvođač ili alternativni autsajder?
''Ponudio bih i treću opciju o ovom pitanju, a to je da bih volio biti mainstream alternativac. Ono što radim, radim za publiku i definitivno ne bih svoj rad želio definirati kao “ovo je samo za određenu skupinu ljudi, a ne za mase”. Volim pop glazbu baš zato jer je popularna, volim alternativnu glazbu baš zato jer je alternativna, ali odavno svi znamo da je i alternativna glazba zapravo za mase, i volio bih se naći na toj razini gdje ljudi mogu sa mnom suosjećati i razumjeti moj rad, a da im pritom “ne iskače iz paštete”, takoreći. Jednostavno, ne bih ni želio previše gledati gdje spadam u nekom spektru glazbene scene. Ako isključivo pričamo o brojkama, onda znam da sam debelo na početku i to mi je jako drago. Drago mi je što razumijem gdje želim biti, što želim raditi i kako to želim postići. A što će biti u budućnosti, na kraju krajeva, nije samo na meni da presudim, jer smatram, ponavljam, da je publika sveta i da je svaki individualni fan mog rada meni bitan i da ga jako cijenim. Stoga, što će budućnost donijeti, na to sam spreman, ali znam što želim i znam da sam spreman žrtvovati sve da bih do toga došao.''
Koliko ga javni imidž koji gradi zapravo štiti, a koliko ponekad udaljava od stvarnog sebe?
''Neovisno o tome što su Devin i Devin Juraj dvije dijametralno različite osobe, na kraju dana uvijek sam ja. I mislim da ono što prezentiram na pozornici nikada neće biti veći problem u usporedbi s onim što prezentiram privatno u svom stvarnom životu. Ne bih nikad za sebe rekao da sam “normalan”, a isto tako je malo smiješno kad čovjek sam za sebe kaže da nije normalan. Stoga mislim da bih se najbolje definirao jednostavno kao Devin. Ne biste u meni pronašli nekog frika ili čuda na ulici; dapače, volim reći da sam “agresivno dosadan” u svakodnevici i volim da to tako ostane, jer mislim da ipak ne treba svaki element života biti potpuno “art”, kako bi se reklo. Volim mir, volim tišinu, volim biti dobar susjed, dobar prijatelj, dobar partner nekomu i sa zadovoljstvom mogu reći da gradim zapravo jako različit život kao Devin i kao Devin Juraj, jer se kroz Devina mogu “ispucati”, a kao Devin Juraj mogu puštati i smišljati dalje što želim raditi sam sa sobom. Ono što mi je, međutim, jako drago u svemu tome je što se često ukaže prilika da me ljudi upoznaju nakon što su me prvo upoznali kao Devina. Kada se razbije taj trenutak da je izvođač također ljudsko biće, vidim kod ljudi koji su možda na početku bili manje skloni prema meni kako mijenjaju mišljenje, jer znam da su danas slike medijske pojave, intervjui i zapravo jedan veliki zid između čovjeka i publike'', smatra.
Pogledaji ovo
''Na kraju dana uvijek poručim da ja nisam neka apstraktna pojava, nego samo ljudsko biće, i zapravo me taj trenutak zbližavanja između dva svijeta upoznao s nekim divnim ljudima s kojima sam danas prijatelj. Uvijek se smijemo tom prvom dojmu koji sam ostavio kroz neko medijsko pojavljivanje ili kroz neki nastup, naspram onoga što smo kasnije doživjeli u privatnim trenucima, i jednostavno smatram da je to ljepota jednog života – jednog umjetnika koji se bavi javnom pojavom.''
Kazalište je snažno oblikovalo njegov izraz.
''Kazalište, predstave i generalno kazališni život pomogli su mi da mnogo jasnije oblikujem svoj umjetnički put, točnije većinu svog umjetničkog izraza. Mislim da sam kroz posljednjih godinu dana, gdje sam imao priliku zaista stati na pozornicu kroz tri različita mjuzikla, shvatio da postoji nešto u glazbi, postoji nešto u kazalištu što spaja ta dva svijeta, a to je zapravo priča. Vidio sam da kod sebe najviše cijenim kada pjesma ima jednu temu koja, možda, nije tipična ili nije tema s kojom se susrećemo svaki dan. Mislim da je suma sumarum svega što sam naučio zapravo to da mi je najbitnije da pjesma ima poantu, da ima jednu širu viziju, točnije da ima jasnu vizualnu priču iza svega. Ja sam taj tip umjetnika koji, jednom kada vidi sliku, vidi i tekst, i zvuk, i boje, i sve. Dakle, meni je primarno najbitnije vidjeti ono nešto što bi moglo biti film, knjiga ili kazališno djelo i od toga napraviti pjesmu, jer želim da Devin kao umjetnik ima jednu širu, slojevitu tematiku koju fanovi onda mogu interpretirati kroz daljnji rad.''
Studij u Engleskoj donio mu je novu perspektivu – i disciplinu.
''Odlazak u Englesku, točnije studij u Engleskoj, najviše mi je pomogao u tome da se izgradim kao samostalna jedinka, daleko od svoje obitelji. Ne samo da sam morao izaći iz kuće, već sam se s 18 godina preselio u jednu zajednicu i jednu kulturu koja je toliko dijametralno različita od onoga što mi jesmo u Hrvatskoj da me prisilila potpuno drugačije razmišljati i snaći se na neki svoj način. Gledajući iz perspektive kulture i umjetnosti, život u Engleskoj osvijestio me oko toga da je svijet daleko, daleko veći nego što ga mi percipiramo, a pogotovo u polju umjetnosti – svijet nudi puno više nego što smo možda svjesni. Preko noći sam se zapravo našao u situaciji u kojoj sam shvatio da više nisam u takozvanoj Lijepoj Našoj, jer sam se gotovo na dnevnoj bazi nalazio u prostorima, bilo za vrijeme nastave ili u različitim kulturnim okruženjima, okružen ljudima koji su nevjerojatno sposobni u svojim vještinama, točnije nevjerojatnim umjetnicima. To me osvijestilo da, ako ikada želim nešto postići u svom životu kada je riječ o karijeri, morat ću svemu što radim pristupati s puno većom i ozbiljnijom idejom te s puno ozbiljnijim planom djelovanja.''
Tema smrti prisutna je u njegovom životu i radu od najranijih dana. Naime, Devin je vrlo rano ostao bez oca.
''Od najranijih dana previše razmišljam o toj temi. Točnije, smrt je tema koja se kroz moj život stalno provlači. U nju su umiješani i vjera, i percepcija života, i strah od gubitka, ali još od najranijih dana — iako je to možda bilo i pomalo tabu o čemu razgovarati sa nezrelih sedam godina života — uvijek sam razmišljao o tome kako je to umrijeti, što znači umrijeti u fizičkom obliku, a što znači živjeti možda i u nekom duhovnom smislu. Ako to pogledamo iz perspektive umjetnosti, shvatio sam da se umjetnost oduvijek nije stvarala samo zbog onoga što daje ljudima u svijetu živih, nego je i jedna od motivacija zašto sam ja počeo raditi to što radim još kao mlad bila upravo želja da ostavim znak. Htio sam ostaviti trag svog postojanja koji je možda nešto više. Mislim da je to ono što nas umjetnike jako povezuje sa senzibilitetom umjetnosti, jer mi uvijek trčimo s osjećajem da nam ponestaje vremena. Mislim da nijedno drugo ljudsko biće nije toliko opsjednuto smrtnošću koliko umjetnik, jer cijeli život trčimo za tom sljedećom velikom pozornicom, za sljedećim velikim postignućem, želeći napraviti nešto veće, jer svi mi patimo od straha da ćemo biti zaboravljeni. S jedne pozitivne strane, naravno, divimo se velikanima i pionirima naših područja, kao što su bendovi Queen, Led Zeppelin i David Bowie. A David Bowie je u svojim posljednjim danima bio vrlo, vrlo ekspresivan kada je riječ o temi smrti. Zato mislim da me je taj trenutak u najranijim danima, na neki način, usmjerio na ovaj životni put, u ovo područje, jer je očito tako bilo zapisano negdje u zvijezdama. Za mene je to moj Božji put i mislim da se sa svime time nosim najbolje što mogu.''
Pogledaji ovo
Smatra li da je glazba za njega svojevrsna terapija?
''Glazba je lijek za dušu. Jednostavno, puno toga u životu me čini sretnim – od kazališta, preko filma, do videoigara – ali to su sve mediji koji bi, po mom skromnom mišljenju, bili daleko teži, odnosno daleko prazniji da u njima ne postoji glazba. Ovo vam govorim kao netko tko nije instrumentalist. Moje mogućnosti da stvaram isključivo instrumentalnu glazbu ograničene su u odnosu na ljude koji imaju puno veće znanje u samom procesu stvaranja nego ja, ali glazba kao element koji po prirodi ne postoji, nego je nastao iz naše vlastite tvorevine u obliku kakav danas poznajemo, nešto je što je isključivo humano i isključivo ljudsko. Ona liječi dušu i lomi je u isto vrijeme. Glazba služi kao kontrast svemu i smatram da bez nje čovječanstvo ne bi napredovalo. S jedne strane, cijeli život jurimo za nečim sljedećim što će nas spasiti, jer svi mi na kraju dana želimo biti sretni i pripadati. Biti ljudsko biće i pripadati u ovom svijetu ispunjenom jednom tako divnom umjetnošću je nevjerojatno. Smatram da ples može čovjeka slomiti, gluma može čovjeka slomiti, ali ono što pjesma, ono što glazba može napraviti ljudskoj duši neopisivo je riječima – možda isključivo notama i stihovima.''
Što bi volio da ljudi znaju o njemu, a što ga se nikad ne pita?
''Ne bih znao točno odgovoriti na pitanje što bih htio da netko zna o meni. Pogotovo kada to pitanje postave novinari. Imao sam priliku raditi s novinarima za vrijeme svog zaposlenja na jednoj televiziji, gdje sam vodio jednu emisiju, i zaista sam bio okružen divnim ljudima koji su odabrali tu profesiju. Od tog dana moje poštovanje prema profesiji, prema struci i prema njima naraslo je više nego što sam ikada mogao zamisliti, jer sam vidio koliko je to nezahvalan posao. Zapravo, ono što bih volio da znaju o meni jest to da sam im neizmjerno zahvalan. Često naglas govorim da je posao novinara izrazito okrutan, a posao umjetnika je, na jedan način, i pomalo smiješan, jer nam se nameće ideja da netko treba nešto znati o nama ili da se mi želimo izložiti javnom prostoru. Međutim, to je vrlo kontradiktorno, jer bez publike nema kruha, a bez umjetnosti nema publike.''
''Zato se, s jedne strane, zaista želim zahvaliti svima koji su mi ikada dali priliku za intervju ili razgovor. U tim trenucima naučim jako puno o sebi, upoznao sam divne ljude kroz te interakcije i dotaknule su me brojne životne priče. Moje životne priče spojile su me s nekim drugim pojedincima i to smatram neprocjenjivim. Stoga, ako nešto želim da novinari znaju o meni, a da možda nikada nisam imao priliku reći, to je iz dubine srca – hvala. Hvala vam na svakom pozivu, hvala vam na svakoj poruci, na svakom intervjuu i na vremenu koje ste izdvojili da poslušate moju priču. Čak i na samim počecima, kada možda nisam nudio ni četvrtinu onoga što mogu ponuditi danas. I danas, kada možda još uvijek ne nudim ni četvrtinu onoga što ću nuditi za nekoliko godina. Hvala vam što ste prema meni ljudi i što mi dajete priliku da s vama razgovaram kao s ljudima. I hvala svima vama koji se trudite da medijski prostor, koji u svijetu ponekad zna biti vrlo gorko mjesto, kod nas ipak ostane relativno čist. Da na kraju krajeva mi umjetnici ne moramo strahovati od onoga što će nam se dogoditi ako odlučimo svoju umjetnost izložiti javnom oku.''
Unatoč javnom poslu, privatni život za sada mu donosi mir.
''Mislim da za sada u Hrvatskoj to još uvijek nije takva situacija, barem ne za mene. Trenutačno živim jedan poprilično normalan život i blagoslovljen sam time što mogu reći da imam mir. Za sada. I vjerujem da je taj mir zlata vrijedan. Međutim, moja partnerica je u jednom trenutku okusila i muke i nauke javnog života, i to na daleko većoj razini nego što je to u Hrvatskoj. Naime, ona je to iskusila vani, u drugoj državi, i vrlo dobro poznaje pritiske i borbe koje takav život nosi. Stoga, to što smo se pronašli pod tim okolnostima za mene je vrlo jasna potvrda da smo se, na neki način, bogom dano pronašli. Mislim da me do sada nitko nije razumio kao ona, i s poslovne strane i s privatne strane života. Zaista sam siguran u to da ono što moj posao traži od mene ne predstavlja nikakav problem, niti ikakvu zamku unutar same veze.''
Kada se ugase svjetla pozornice, Devin bira – tišinu.
''Jako mi je drago što mogu punim plućima reći da sam ja izuzetno dosadan. Mislim da je to najtočnija definicija mene otkako znam za sebe. Moja umjetnost i moja ljubav i strast prema tome toliko su preuzele sve u mom životu da, kada se time ne bavim, apsolutno ne želim da me se zove, dira, uopće vuče iz kuće ili bilo što slično. U svom rodnom gradu, unutar svojih sredina, bilo je poznato da ja nisam izlazio, nisam se opijao niti radio takve stvari. Zaista, kao tinejdžer i kao klinac nisam jurio van kuće, jer sam uvijek radio nešto vezano uz ono što me privlači i ono što sam želio biti kao umjetnik. Kada se ne bavim svime ovime, najčešće ili gledam filmove, slušam novu glazbu ili igram igrice. Vrlo sam vokalan oko toga da su mi igrice zapravo spas od ludosti. Nekada se iz ljubavi volim šaliti da, ako mi ikada stan gori, prvo što bih, uz mačku, uzeo sa sobom bio bi moj PlayStation. To su, na neki način, stvari koje me najviše definiraju — bijeg od ovog svijeta i potreba da ponekad agresivno ugasim mozak.''
Devin na Dori nastupa osmi po redu u drugoj polufinalnoj večeri, 13. veljače.
Redoslijed ostalih nastupa pogledajte OVDJE.
1/14 >>
Pogledaji ovu galeriju
1/22 >>
Pogledaji ovu galeriju
