Tina Srbića ne treba previše najavljivati. Naš odnedavno i srebrni olimpijac nadaleko je poznato ime svijeta gimnastike, a još uvijek je skroman dečko iz Dubrave. Aleksandri Keresman je u opuštenom razgovoru za IN Magazina, u njegovu najdražem kvartu, otkrio nestašluke iz djetinjstva, najtraumatičniji trenutak karijere, kakav je osjećaj držati olimpijsko srebro i naravno, koliko je izazovno uskladiti ljubav i profesionalni sport.
Srebrnog olimpijca Tina Srbića, uspjeli smo na kratki trenutak uhvatiti na najdražem mu mjestu, obiteljskom domu u Dubravi.
Pogledaj i ovo
"Tamo je iza ta livada i brdo gdje smo se uvijek pentrali. Zato se jesmo ovdje našli jer nekako volim biti ovdje, pogotovo nakon ovako nekih rezultata. Volim se vratiti tu i biti u okruženju koje mi je prirodno", priznao je Tin.
Mladić, uz čije se ime vežu najveći uspjesi u povijesti hrvatske gimnastike, bio je odmalena uzoran učenik i predani sportaš, no susjedi u kvartu imali bi pokoju sočnu priču.
"Jedna zgrada tu niže gdje mi djed živi, ima susjed koji bi našao pokoju primjedbu. Ja sam uvijek taj koji, kada bi često između te dvije zgrade igrali turnir u nogometu, poludio kada mi ne bi išlo, pa bih nabio loptu. Bilo je razbijenih prozora. Malo sam imao kao klinac problema sa samokontrolom tih emocija jer sam uvijek htio pobjediti", prisjetio se.
Upravo je i ta neobuzdana energija zaslužna za dostizanje povijesnih rezultata u gimnastici.
"Ja ako odradim sve savršeno cijeli trening i jedan doskok ako je malo lošije nego što bi ja htio da bude, mene to već lagano smeta i želim da taj doskok bude savršen. Svi me uvijek sprdaju na treningu jer ja ako fulam jedan element... Prije par godina sam znao lupit strunjaču, bilo je deranja, psovki pa sam radio sa svojom psihologinjom Renatom Barić da naučim taj dio izbačaja bijesa kontrolirati", priznao je.
Za Tina, koji je od svoje četvrte godine u dvorani, nije neobično da je završio u sportu, no jest iznenađenje da se nije okušao u akrobatskom rock and rollu, u kojem su bila oba roditelja.
"Ja sam kao mali išao s tatom kad bi on sudio u rock and rollu, uvijek bi dizao ocijene i gledao, ali me nikad nije zainteresiralo. Ni dan danas nisam neki plesač, ne znam koliko starcima to odgovara. Iako rekla je mama da kao mali sam imao ritma i da je bilo potencijala, ali otišao sam drugim smjerom", izjavio je Tin.
Koji ga je doveo do Tokija i prve olimpijske medalje oko vrata.
"Ispunjenje sna i radio sam cijeli život, došao sam do tog trenutka, vidio tu medalju i to je neki feeling to je to. Posvetio sam je trenerici Svetlani koja je u dvorani bila najveselija osoba i koja je uvijek htjela najviše izvući iz nas, najviše nas je bodrila. Žena koja mi je svaki dan ponavljala Tinček mi ćemo ići zajedno u Tokio i u toj medalji ona je bila sa mnom tamo u Tokiu", otkrio je Tin.
Uz, nažalost, pokojnu trenericu, druga u mislima je mama koja jednostavno ne može podnijeti gledanje sinovih nastupa.
"Osobno se stvarno uvijek sjetim, čovječe mama još uvijek ovo nije vidjela. Ja sam već pet minuta olimpijski viceprvak, a ona možda još nije ni vidjela. Ovaj put nije gledala, ali je bila je u blizini svojih kolegica, obitelji našeg prijatelja pa je bar odmah doživjela onaj trenutak nakon", kaže Tin.
Svaki joj je njegov nastup stresan s razlogom. Gimnastika je sport u kojem nezgode mogu biti pogubne.
"Nakon jednog pada s prečke, kad sam učio taj novi saskok s kojim nastupam danas, kad sam pao i ležao na podu i nisam si htio pogledat noge jer sam imao osjećaj da je sve otišlo. I nakon tih traumatičnih par mjeseci se uopće ne usudiš probati opet", priznao je.
Onog trenutka kad stane pred spravu, psihička spremnost mora odgovarati fizičkoj, zato je jedan od rijetkih sportaša koji otvoreno govori o važnosti rada s terapeutom.
"Ja sam kod nje došao kad sam bio u uzlaznom dijelu svoje karijere. Kad meni što se sporta tiče nije trebao psiholog jer kao Tin ima dobru glavu, Tin uvijek dobro nastupa, ali ja sam s njom u ovih pet godina pričao 99 posto o stvarima izvan gimnastike nego samoj gimnastici", otkrio je Tin.
Iako voli to što se malo toga promijenilo u njegovoj okolini, priznaje, od prvog svjetskog zlata do danas u mnogočemu je sazrio. Ozbiljnije se prihvaća fakultetskih obveza, ali i posvećivanja privatnom životu. Posebno nakon što je njegova veza s gimnastičarkom Anom Đerek ipak završila prijateljstvom.
"Malo je to patilo i ja sam rekao vjerojatno mojom krivicom jer nisam pazio, bio sam ful u ovome i malo previše druženja s ekipom i zapostavljanja nekih stvari koje su ipak u životu jako važne. Ali meni je to jako važno pogotovo nakon ovakvog rezultata sam se malo osvjestio, da je to jako dobra stvar nekoga imat uz sebe tko će sve te stvari koje te muče i teške su, da ti može pomoći", priznaje Tin.
No biti partner profesionalnom sportašu znači i moći razumjeti njegov život.
"Meni osobno je problem što kad gledam osobu s kojom bi htio biti teško mi je ako netko stvarno ne razumije sport, ako ga to nimalo ne zanima. Ako ne razumije da to što ja moram trenirati šest dana u tjednu 12 treninga, ako mi kaže ne možeš jedan trening propustit da odemo ne znam gdje, to mi se već automatski ne sviđa", objasnio je.
A Tin je u glavi već na idućem treningu i ispisivanju sportske povijesti.
"Želim opet otići na Olimpijske igre, ali sam svjestan da je to teško i nerealno je sad najavit da ću biti u Parizu. Tako da tu najavu ću stavit sa strane i želim osvojit još jednu medalju koju nemam, a to je europsko zlato. Moram si postavit neki cilj da mogu nečemu težiti", zaključio je mladi olimpijac.
Jedva čekamo vidjeti sjaj novih medalja oko njegova vrata.
IN magazin gledajte od ponedjeljka do petka u 17:30 na Novoj TV, a propuštene emisije pogledajte besplatno na novatv.hr.
1/7 >>
Pogledaji ovu galeriju
na instagramu
