Ibrica Jusić, dubrovački trubadur i kantadur, slavi 60 godina karijere. Glazbenik koji je počeo s gitarom na dubrovačkim skalinama, došao je do svjetala Pariza, Stocholma te nastupao u velikim svjetskim pozornicama. Njegov zaštitni znak na sceni oduvijek su bili psi, a našoj Matei Slogar otkrio je zašto nigdje ne ide bez psa, što je sve radio kako bi preživio i kakav kompliment mu je jednom prilikom dao veliki belgijski šansonijer Jaques Brel.
U društvu psa na dubrovačkim skalinama. Tako većina ljudi zamišlja poznatog Ibricu Jusića, koji će po šezdeset i drugi put ponovno ondje sjesti, zapjevati i zasvirati.
Galerija
"Ja do dana današnjeg nikada na skalinama nisam uzeo ni jednog dinara, ni marke, ni eura. Ovdje ljudi znaju otvoriti kufer i ubaciti nešto, ali ja to ne radim. Radije kažem – ako već imaš novca, odvedi dijete na sladoled", izjavio je Ibrica.
Jednom je, kaže, organizatorima uvijek govorio: "Možete od mene raditi deset mjeseci što želite, ali sedmi i osmi mjesec sam na skalinama."
Uvijek u društvu psa – kroz njegovih dugih šezdeset godina karijere svaki put su ga pratili i ovi čupavi prijatelji. Simba, japanska akita, peti je po redu. Najduže je s njim bio škotski ovčar Archibald, kojeg mnogi i danas najviše pamte.
"Ja ih ne dresiram. Ja imam drugačiji pristup. Dresura je, kako bih rekao, usmjereno obrazovanje. Evo mene i moj Simba. Vidite ovo? Ja nisam sjeo – on se parkirao. Ne moram ništa reći. Kad imam koncert, on je na pozornici, uz gitaru, uz mikrofon. Publika ga zove, gleda... ali ništa. On samo mirno sjedi. To je njegovo."
Ima i anegdota s putovanja.
"Jednom sam se dogovorio s direktorom hotela za koncert. Probudio sam psa u četiri ujutro da ga izvedem. Kaže meni direktor: 'Znate, Ibrice, soba vam košta 85 maraka.' Ujutro dođem na recepciju, dobijem račun, a na njemu piše – Ibrica Jusić plus pas."
Iako Ibrica danas ima 81 godinu, ne posustaje. Tijekom života živio je čak 15 godina u Parizu, kamo je otišao učiti. U početku je radio razne poslove.
"Prvih šest mjeseci bilo je svega – konobario sam, prao pjate u restoranima… A onda u pauzi malo gitarom. Pitali bi me: ‘Vi više svirate i pjevate nego što konobarite. Ajde, ajde, pjevajte!’ I tako je polako krenulo."
Nakon što je naučio prvih pet pjesama na francuskom, otišao je na audiciju u jedan od najpoznatijih kabarea na lijevoj obali Seine.
Jednom prilikom u televizijskom studiju susreo se s velikim belgijskim šansonijerom Jacquesom Brelom, koji je bio fasciniran njegovim umijećem.
"Otpjevao sam nešto na hrvatskom, a vidjelo se da mu nije svejedno. Ustao je, pružio mi ruku i rekao: 'Gospodine Jusiću, imamo čast.' To je, mislim, najljepši kompliment koji sam mogao dobiti u životu."
Povodom velike obljetnice priprema koncerte u Osijeku i Zagrebu, gdje će zapjevati u Studentskom centru i tako simbolično zatvoriti krug.
"Jer ja sam iz Studentskog centra krenuo u svijet profesionalno. Pokojni Pero Gotovac dao mi je priliku da pjevam na Zagrebačkim večerima šansone. Bio sam debitant. Kad sam došao, svi moji stariji kolege su gledali – tko je sad ovaj mali? A onda mali Ibrica s gitarom osvoji prvu nagradu publike."
Tako je počeo njegov put koji ga je odveo do najvećih svjetskih pozornica.
A njemu je, kaže, najvažnije jedno – da ljudima prenese emocije.
One kojih, tvrdi Ibrica, u današnjem svijetu kronično nedostaje.
IN magazin gledajte od ponedjeljka do petka u 17:30 na Novoj TV, a propuštene emisije pogledajte besplatno na novaplus.hr.
1/8 >>
Pogledaji ovu galeriju
1/30 >>
Pogledaji ovu galeriju
