Obišao je cijeli svijet, ali kaže da su ga najviše promijenili ljudi koje je putem upoznao. U velikom intervjuu za Showbuzz Kristijan Iličić govori o životnim lekcijama, opasnim avanturama i uspomenama koje su mu zauvijek promijenile pogled na svijet.
Kristijan Iličić jedan je od rijetkih ljudi na svijetu koji može reći da je posjetio svih 197 država. Tijekom godina obišao je neka od najopasnijih i najzatvorenijih mjesta na planetu, upoznao ljude čije priče rijetko dopiru do javnosti te vlastitim očima vidio koliko se stvarnost često razlikuje od onoga što slušamo i čitamo. Ipak, iza brojke koja zvuči gotovo nestvarno ne kriju se samo putovanja, nego godine upornosti, odricanja i nebrojenih izazova.
Galerija
U razgovoru za Showbuzz otkrio nam je što ga je dovelo do toga da ostvari cilj o kojem većina može samo sanjati, koja su ga putovanja zauvijek promijenila, gdje je bio najbliže životnoj opasnosti i zašto vjeruje da je najveća vrijednost putovanja puno više od pečata u putovnici.
Pogledaji ovo
Na pitanje koja ga je osobina najviše dovela do mjesta na kojem je danas, Kristijan ne govori o talentu, sreći ili hrabrosti. Za njega je odgovor puno jednostavniji.
''Disciplina i izdržljivost. Bez toga nema ničega. Možete imati neku ideju, neki cilj, neku želju, ali ništa od toga ako nećete imati izdržljivosti i discipline da idete dalje i kad vam se stvarno ne da, ili još gore, kad imate objektivne prepreke koje je gotovo nemoguće prevladati. I tada treba ustrajati i tražiti način da se ide dalje. Umalo mi se dogodilo da ostanem na 196 proputovanih država od ukupno 197. Umalo mi je zauvijek ostao zabranjen pristup u jednu državu, no ustrajao sam, napisao više od pedeset pisama na sve moguće instance: političare, ambasadore, predsjednike, poslovne ljude… Pa kad nije prošlo u prvom krugu, ponovio sam taj krug. Ponovio bih ga i pedeset puta ako treba. Na kraju su se i ta vrata otvorila.''
Iako je obišao cijeli svijet, postoji jedna država kojoj se tijekom razgovora neprestano vraća. Afganistan nije ostavio najveći dojam zbog krajolika ili znamenitosti, nego zbog onoga što je u njemu promijenio.
''Najveći skok u svijesti, najveći pomak u odnosu na ono što sam bio prije putovanja, doživio sam u Afganistanu. Uvidio sam koliko je u svijetu lažnih priča, spinova, propagande kojom se stvari prikazuju bitno drugačije od onoga što na kraju vidite na terenu. Više nisam vjerovao ničemu što govore mediji. No, to nije bila jedina promjena koju sam tamo doživio. Afganistan je bio mjesto gdje sam mogao posve nestati, ući u neku drugu ulogu, odjenuti se kao lokalni ljudi i utopiti se među njih, zaživjeti neku drugu realnost. To je bilo prvi put da sam tako napravio i iskustvo je bilo nevjerojatno.''
Pogledaji ovo
Zato ne čudi da, kada bi mogao izbrisati jedno putovanje iz sjećanja samo kako bi ga ponovno proživio prvi put, odgovor daje bez razmišljanja.
''Afganistan''.
Putovanja su mu, kaže, promijenila i svakodnevni život. Shvatio je da ne postoji samo jedan ispravan način življenja, a upravo su ljudi koje je susretao diljem svijeta oblikovali navike koje danas nastoji zadržati, bez obzira na ubrzan tempo života.
''Putovanja te nauče da ne postoji samo jedan ispravan način života. Ako bih morao izdvojiti jednu naviku, to je da puno više cijenim vrijeme i prisutnost u trenutku. U mnogim zemljama, pogotovo na pacifičkim otocima, u Latinskoj Americi ili dijelovima Azije, ljudi nisu opsjednuti stalnom žurbom. Znaju stati, sjesti, razgovarati i uživati u trenutku. To pokušavam primjenjivati i danas. Koliko god mi posao bio dinamičan, trudim se kada putujem ili provodim vrijeme s obitelji i prijateljima stvarno biti prisutan, a ne stalno razmišljati o onome što dolazi sutra.''
Pogledaji ovo
Jednako brzo naučio je i koliko stereotipi mogu biti varljivi. Već na prvim većim putovanjima shvatio je da stvarnost izgleda potpuno drukčije od slike koju često stvaramo izdaleka.
''To sam odradio odmah na svojim prvim putovanjima – odmah sam shvatio da stereotipi nemaju puno veze s time kakvi su narodi doista. Npr. na road tripu po Americi sam odmah shvatio da je slika Amerikanaca kakvu mi u Europi gajimo (glasni, neobrazovani, bahati) samo predrasuda. Nailazio sam na divne ljude. Srdačne, gostoljubive, spremne pomoći, ugodni u razgovoru…''
Obišao je i brojne dijelove svijeta u kojima se, kaže, lako stekne dojam kao da je vrijeme stalo prije nekoliko stoljeća.
''Ima ih dosta, globalni jug se nije imao prilike jednako razvijati kao sjever, mnoge države su i dalje ozbiljno siromašne, osobito u Africi, ali i u Srednjoj Aziji se ponegdje stekne takav dojam zbog rigidnog režima koji ljude vraća u davna stoljeća, poput Talibana u Afganistanu.''
Naravno, iza svih tih kilometara kriju se i trenuci koje danas promatra s puno većim oprezom nego tada. Jedna avantura posebno mu je ostala urezana u pamćenje jer je tek kasnije shvatio koliko je zapravo bio blizu tragedije.
''Putovanje u ničiju zemlju na granici Malija. Silno sam htio donijeti nevjerojatno dobar sadržaj, napraviti snimke kao nikad prije, zatekao se među najgorim ljudskim šljamom, ljudima koji trguju ljudima, drogom, oružjem, čime god, koji uzimaju taoce. Na kraju je sve završilo mojim skrivanjem u jednom brodu, gdje sam ležao pokriven pedeset sati da me ne otkriju. Koliko je to bila suluda i opasna avantura pokazalo se koju godinu kasnije kad su isti ti ljudi oteli dvojicu svjetskih putnika s naših prostora. To sam mogao biti ja.''
Zanimljivo je da su ga neke zemlje, koje mnogi smatraju izrazito opasnima, ugodno iznenadile osjećajem sigurnosti. No jedno mjesto ipak nije opravdalo njegova očekivanja.
''Neke zemlje Centralne i Južne Amerike se smatraju opasnima za putnike, ali ja sam u nekima stvarno jako dobro prošao. Ljudi su već bili čuli za mene, pa su čak i državne institucije odreagirale i dodijelile mi policijsku pratnju. Tako sam u njima bio sigurniji nego što sam očekivao. Država u kojoj sam se doista nelagodno osjećao je Haiti. Baš je bilo jako neugodno, nisam očekivao toliku razinu neprijateljstava, jedva sam čekao da napustim njihov glavni grad.''
Među zemljama koje su na njega ostavile snažan dojam nalazi se i Sjeverna Koreja, ali ne zbog odgovora koje je ondje pronašao, nego upravo suprotno.
''Puno toga mi je djelovalo inscenirano, zapravo uopće nisam stekao dojam kako ti ljudi doista žive jer su stalno izvodili predstavu za mene, ali mogu zamisliti da žive u neprekidnom strahu da nešto krivo ne naprave. Stalno glume pa je pitanje vjeruju li možda već i sami u te priče.''
Jedan prizor iz te zemlje i danas mu se vraća pred oči.
''Boravak na plaži sa sretnim ljudima koji imaju hrane koliko im srce želi, igraju društvene igre, zabavljaju se, pjevaju… a sve predstava, dovezli ih busom da ja i stranci koji su putovali sa mnom steknemo dojam da je to zemlja meda i mlijeka. Ipak, na trenutak sam povjerovao da su sretni. Možda su i bili, jer je baš njih dopala ta uloga. Mogli su se opustiti i jesti i pjevati…''
Kada ponovno govori o Afganistanu, vraća se ljudima. Upravo su oni, kaže, najveći dokaz koliko se stvarnost razlikuje od slike koju o toj zemlji godinama gledamo.
''Iznenadilo me je upravo to što je tamo tada kad sam prvi put došao sve bilo drugačije od onoga kako su nam tu zemlju prikazivali u medijima. Mediji priču te zemlje pričaju samo kroz talibane., a tamo je toliko dobrih ljudi, obrazovanih ljudi, normalnih ljudi…''
Kao veliki gurman, teško mu je izdvojiti samo jedan gastronomski trenutak, no neka su jela ipak ostavila poseban trag.
''Budući da sam gurman, teško mi je donijeti tako izdvojen, radikalan sud. Nema jednog jela koje je najbolje. Najbolji steakovi su u Argentini, najbolji pad thai je tamo gdje je kod kuće, u Tajlandu, najbolji kruh je u Afganistanu. Ipak, često na slična pitanja odgovorim: etiopska injera. Za prste polizati. A i jede se prstima.''
S druge strane, bilo je i dana kada izbor hrane gotovo nije postojao.
''Južni Sudan. Nekolikom dana sam samo bio na keksima i Coca Coli…''
Kad bi danas morao odabrati jednu državu u kojoj bi proveo ostatak života, izbor bi pao na mjesto kojem se uvijek iznova vraća.
''Vjerojatno Tajland. To je država u koju se uvijek rado vraćam i u kojoj se osjećam kao kod kuće. Volim njihov način života, taj njihov uređeni kaos u kojem sve nekako funkcionira, iako na prvi pogled izgleda potpuno suprotno. Obožavam klimu, prekrasne plaže, hranu i ljude koji su nevjerojatno srdačni i opušteni.
Osim toga, Tajland je odlično prometno povezan pa se odande vrlo lako može putovati gotovo bilo gdje u svijetu, što mi je godinama bilo izuzetno važno. Mislim da je to jedno od rijetkih mjesta gdje bih mogao zamisliti da provedem duže razdoblje života.''
I premda je ostvario san koji mnogi putnici imaju cijelog života, Kristijan kaže da broj država nikada nije bio ono najvažnije. Na kraju razgovora za Showbuzz otkrio je po čemu bi zapravo volio da ga ljudi pamte.
''Svakako po pričama, a još više po vrijednostima koje sam kroz njih pokušavao prenijeti. Države su samo točke na karti, ali ljudi koje upoznaš, sudbine koje doživiš i emocije koje poneseš sa sobom ostaju za cijeli život. Imao sam priliku svjedočiti nevjerojatnim ljepotama svijeta, ali i velikim nepravdama, siromaštvu, ratovima i ljudskoj dobroti. Upravo su me ta iskustva oblikovala.
Volio bih da me ljudi pamte po tome što sam ih inspirirao da više putuju, budu otvoreniji prema različitostima i shvate da je svijet puno bolji nego što se često prikazuje. Isto tako, ako sam svojim primjerom potaknuo nekoga da pomogne drugome, udomi psa, učini neko dobro djelo ili pokaže više empatije prema ljudima i životinjama, onda smatram da je sve ovo što radim imalo puno veći smisao od samog broja država koje sam posjetio.
A što se putovanja tiče, ona za mene nisu završila. Posjetio sam svih 197 država svijeta, ali nisam prestao istraživati. Naprotiv, osjećam da tek sada imam priliku putovati bez pritiska brojki i potpuno se posvetiti pričama koje zaslužuju biti ispričane.''
Pogledaji ovo
1/16 >>
Pogledaji ovu galeriju
1/9 >>
Pogledaji ovu galeriju
