Jedna od najprepoznatljivijih domaćih autorica otkrila je kako nastaju njezine knjige, gdje joj dolaze najbolje ideje i zašto nikada nije planirala postati spisateljica. Andrea Andrassy u razgovoru za naš portal govori i o kritikama, autentičnosti te lekcijama koje je naučila tijekom karijere.
Andrea Andrassy otkrila nam je detalje vezane za svoju novu knjigu ''Što žene čuju'', proces pisanja, inspiraciji i životnim odlukama koje su je dovele do jednog od najprepoznatljivijih autorskih glasova u Hrvatskoj. Otkrila nam je koliko joj treba da napiše knjigu, gdje pronalazi najbolje ideje, kako se nosi s kritikama te zašto joj je važnije potaknuti ljude na razmišljanje nego da se s njom slože.
Iako danas iza sebe ima nekoliko uspješnih knjiga i prepoznatljiv autorski stil, Andrea priznaje da pisanje uopće nije bilo dio njezinih planova.
''Moje želje i planovi su se kroz odrastanje mijenjali, ali pisanje nikad nije bilo na popisu. Ne zato što nisam voljela pisati - voljela sam to oduvijek - nego zato što mi nije palo na pamet da je to nešto čime bih se mogla ili smjela baviti. Kad sam upisivala fakultet, odabrala sam smjer Financije jer sam planirala postati revizor, što nije bio loš plan, ali drago mi je da se izjalovio. Fakultet sam završila uz nekoliko godina odugovlačenja, a odugovlačila sam jer sam tijekom studija, između ostalog, počela pisati i to se sasvim neplanirano pretvorilo u posao. Inače sam sklona detaljnom planiranju, ali čini mi se da se najbolje stvari događaju kad dopustiš da te život iznenadi i usmjeri.''
Povod razgovoru bila je i njezina nova knjiga ''Što žene čuju'' pa nas je zanimalo koliko zapravo traje proces njezina nastanka – od prve ideje do gotovog rukopisa.
Pogledaji ovo
''Kod mene sve ide relativno brzo jer jako brzo pišem, a za knjigu ''Što žene čuju'' mi je trebalo oko mjesec dana. Imam i točnu formulu za pisanje koja mi pomaže da ne zabušavam - kad pišem knjigu, nastojim napisati 5 tisuća riječi dnevno, a nekad se dogodi i da ih u danu napišem 10 ili 15 tisuća. Ne pišem svaki dan, draže mi je nakon 3-4 dana pisanja uzeti pauzu za čitanje i korekcije, a nekad knjigu potpuno ignoriram tjednima i vratim joj se kad odmorim od nje. Proces smišljanja je, naravno, puno duži i detaljniji - kad dobijem ideju, prvo se s njom neko vrijeme "družim" da vidim hoću li ju zadržati, a kad odlučim da će postati knjiga, počinjem ju "kuhati." Prvo ju kuham lagano, a mjesec dana prije početka pisanja u glavi slažem detaljan kostur knjige - ako ga složim dobro, mogu pisati od jutra do mraka bez pauze, a jednu sam knjigu od preko tristo stranica zbog dobre pripreme uspjela napisati u samo 10 dana… ali to je više iznimka nego pravilo.''
Otkrila nam je i gdje najčešće pronalazi inspiraciju za svoje tekstove.
''Moje top tri lokacije/situacije za dobivanje ideja su: kupaona dok se tuširam, kuhinja dok kuham i/ili pospremam suđe i bilo koja prostorija u stanu dok usisavam. Ideje za pisanje često dobivam i u Pošti, u dućanu ili u prometu, društvene mreže su još jedan odličan izvor, a ovih dana sam na plaži na kojoj me prije nekoliko godina neplanirano pronašla ideja za novu knjigu - ako se isto ponovi ovog ljeta, neću se buniti.''
Budući da njezini tekstovi kod publike često izazivaju različite emocije, zanimalo nas je što smatra većim izazovom – nasmijati ili dirnuti čitatelja.
''Nijedno nije teško - najteže je kad ne pišeš iskreno i pokušavaš izazvati određenu reakciju umjesto da pustiš čitatelja da sam reagira onako kako mu je prirodno. Pisanjem uvijek nastojim prenijeti ono što stvarno osjećam, a čitatelju ne namećem reakciju - netko će se nasmijati na nešto što će drugu osobu dirnuti, netko će se naljutiti na nešto što će nekog nasmijati, netko će zbog neke rečenice možda zaplakati, a netko drugi će na istu rečenicu okrenuti očima… svaka reakcija je validna i svatko tekst interpretira na svoj način, a to i je čar pisanja.''
Kao jedna od najpoznatijih domaćih kolumnistica, često je izložena komentarima i analizama javnosti, no priznaje da je s vremenom naučila što joj je doista važno.
''Ne mogu reći da se previše opterećujem tuđim analizama - s godinama sam naučila da je ipak važnije što ja mislim, a ja mislim da je pametnije živjeti vlastiti život onako kako ti najbolje odgovara. Uvijek će biti ljudi koji te analiziraju, ali to ne znači da moramo mijenjati sebe niti se skrivati kako bismo udovoljili drugima.''
Pogledaji ovo
Više od toga da se ljudi slože s njezinim stavovima, kaže, veseli je kada uspije nekoga potaknuti da razmisli iz drugačije perspektive.
''Najdraže mi je kad se netko na početku ne slaže sa mnom, ali uspijem ga natjerati na razmišljanje i promijeniti mu pogled na situaciju. Doduše, to su rijetke prilike, pogotovo na internetu na kojem su ljudi često neraspoloženi za dijalog i teško odustaju od prvotne ideje - ali tu i tamo se dogodi i predivno je, a jednako je predivno kad me netko komentarom natjera na razmišljanje i promijeni mi perspektivu.''
Osim pisanja, Andrea ima i jedan neobičan talent za koji malo tko zna.
''Jedan od mojih najvećih talenata je zaboravljanje - ne samo stvari po koje sam upravo ušla u prostoriju, nego i, na moju veliku žalost, ljudi koje sam već upoznala. S druge strane, brojke pamtim nevjerojatno brzo, lako i dugoročno - znam sve brojeve svih svojih kartica i dokumenata, svaku šifru i još uvijek pamtim brojeve telefona većine ljudi iz osnovne škole. Kad bi se ljudi umjesto imenom predstavljali brojevima, nikad nikog ne bih zaboravila, ali moj je talent zasad relativno beskoristan.''
Za kraj razgovora zamolili smo je da zamisli kako na jedan dan može zamijeniti život s bilo kim.
''Vjerojatno bilo koji od mojih troje nećaka - mali su, slatki i neopterećeni, jedu slatkiše koji im se eventualno mogu primiti za zube, popodne ih tjeraju na spavanje i ne dolazi u obzir da ne poslušaju, hrana im se poslužuje i ne moraju prati suđe kad su gotovi s ručkom, a većinu vremena, posao im je da se igraju.''
Senidah otvorila dušu u podcastu "Nema labavo by IN Magazin": Progovorila o obitelji, ljubavi i koncertu u Areni Zagreb!
1/18 >>
Pogledaji ovu galeriju
1/27 >>
Pogledaji ovu galeriju
