Josipa Pavičić jedna je od kandidatkinja ''Plesa sa zvijezdama'', koji se uskoro počinje prikazivati na Novoj TV. Uoči početka projekta, porazgovarali i smo s njom o monodrami ''6 mm - ispovijest o boli i pobjedi'', koja se temelji na njezinoj knjizi, ali i o pripremama za spomenuti show.
Uoči najnovijeg projekta na Novoj TV, showa ''Ples sa zvijezdama'', razgovarali smo s Josipom Pavičić, našom spisateljicom koja je jedna od kandidatkinja u ovom projektu.
Pogledaj i ovo
U Zagrebačkom kazalištu mladih nedavno je izvedena monodrama u kojoj glumi Darija Lorenzi Flatz, a koja je zapravo multimedijalni projekt temeljen na vašoj knjizi. Kako ste zadovoljni s cijelim projektom?
Sve je počelo na promociji knjige. Prva zagrebačka promocija u lipnju 2017. Nekoliko mojih prijateljica glumica čitalo je odlomke iz knjige. Ecija Ojdanić, Darija Lorenzi, Barbara Nola... Kako je Darija imala neku obvezu za vrijeme promocije, ona je pročitala prvi ulomak i morala ići dalje. Međutim, otišila je s knjigom u kojoj su bili obilježeni drugi odlomci za čitanje i kada je došao red na Eciju – nema knjige. Ima knjige, ali nema knjige s obilježenim odlomkom! Treba pronaći stranicu na kojoj je odlomak.
Sutradan, zove Darija i kaže kako je otšla kući s knjigom „ko da je moja“ i već se tada počelo razgovarati što učiniti da se prodrma, da se podigne svijest o prevenciji, da se pokaže koliko je važno voditi brigu o sebi, biti odgovoran. Paralelno s time, ja kada sam dobila svoju dijagnozu, postala sam jako aktivna u udruzi Donna Europa Hrvatska i onda sam osjetila koliko znači svim tim ženama, koje prolaze kroz tu borbu, to što vide mene kao nekoga tko je to sve prošao, a danas je dobro.
Mislim da je nekoliko tih spojeva utjecalo na taj razvoj multimedijalnog projekta, na razvoj monodrame. Na to da smo se skupile nas 7-8 žena koje smo, svaka na svoj način, doprinijele da to zaživi. Kad povučem crtu, mi smo sada zapravo tek na početku, no ja sam jako zadovoljna i po reakcijama čitatelja knjige i po reakcijama na monodramu. Zadovoljna sam zato što osjećam i vidim da uspjevamo u onome što smo željeli.
Aktivno ste sudjelovali u stvaranju projekta?
Više sam puta dolazila na probe, no nisam se petljala. Nije bilo ni potrebe, sve što sam gledala kako su pripremale Ksenija, Darija, Nikolina... to je sve teklo. Jednostavno je teklo. To je ono što mi daje potvrdu da je to to. Ja sam u projektu u smislu rukopisa, u smislu svog iskustva, svog doživljaja sebe kao žene i „javne osobe“. Cure su tako dobro ulovile emociju. Judita Gamulin napravila je fenomenalan film koji koji prati monodramu. Jedino što sam ja željela jest da se naglasi to kako nije svako zlo za zlo. U ovom je životu jedino što se stvarno svakodnevno događa – promjena. Život je naprosto nepredvidiv. To nije ništa nenormalno i ne trebamo se boriti protiv toga. Ovaj je projekt od početka plovio. Tako bismo i mi trebali sa životom. U životu ništa nije sigurno, osim toga da imam današnji dan.
To je poruka na kraju monodrame, doista je lijepa. (Rečenica ide u stilu, "između ove sekunde i smrti imam život".)
To je poruka da imamo samo danas. Koliko samo vremena u životu izgubimo na na današnji dan, nego razmišljamo što smo i kako nešto mogli, zašto smo nešto u prošlosti baš tako napravili. Ili se bavimo s izmišljenim problemima i kako ćemo ih riješiti. Najmanje živimo danas, a najviše jučer i sutra.
Htjela sam naglasiti taj iskreni zaključak na kraju svega – da imam samo danas.
Smatrate li da se o temama koje su teške, temama bolesti, dovoljno progovara u hrvatskom društvu?
Mislim da se stvari ponešto mijenjaju. U našem društvu, u mnogim društvima, bolest se smatra sramotom, nečime o čemu treba šutjeti. Ljudi se srame i boje. Kada sam prije pet godina dobila karcinom, mislila sam da sam obrazovana i da sve znam, a onda sam shvatila da ništa ne znam. Bila sam uvjerena da karcinom znači – smrt. Mislila sam da sam stvarno gotova. S druge strane postoje studije, medicina je dokazala da ako svaka od nas dođe na vrijeme život joj se može spasiti. I zato treba govoriti o tome i pružiti ruku. Ako znamo, možemo bolje i pomoći. Nije sve crno. Ako dođem na vrijeme, znam da su mi jako visoke šanse da cijeli taj događaj jednog dana postane samo jedno moje neugodno iskustvo.
Rekli su na obilježavanju borbe protiv raka dojke, na Ružičastoj vrpci 2018., kako je mortalitet u Hrvatskoj među ženama s karcinomom dojke opao za nekih 10-15 posto, prvi put u nekoliko godina. Znači – ipak se kreće.
Što je najveća lekcija koju ste naučili? Koliko je bilo teško doći do pozitivnog stava kojim sada zračite i dijelite ga s drugima? To sigurno nije bio lak put.
Pozitivan stav za mene znači – JA TO MOGU. Što god da se dogodi, ja to mogu. To je za mene pozitivan stav.
A što se tiče onog najvažnijeg, ja bih preimenovala lekciju u životnu školu. To je naprosto život, a u životu stvari ponekad trebaju i boljeti. Iz onoga što boli ja se najviše mogu razvijati i učiti. Iz lijepih stvari nitko ništa nije naučio i kada vam netko stalno kima glavom na sve niti iz toga odnosa nećete ništa naučiti. Oni događaji u životu koji su nas najviše boljeli i oni koji su nas najviše povrijedili, to je onaj dio iz kojeg smo najviše i dobili. Na tome trebamo biti zaista zahvalni. Ja smatram da je to tako.
Naučila sam se vratiti sebi. To je najvažnije. Prije nikada nisam stavljala sebe ispred drugih već sam uvijek bila posljednja. Nisam se voljela. Nisam nikome znala reći „ne“ jer sam smatrala da to nije pristojno. Stalno sam trčala za rezultatima, mislila sam da što više rezultata imam, to više vrijedim. Nikada nisam gledala svoj trud, jer tko gleda trud? Samo budale gledaju trud, što imam od truda?
I onda kada sam podvukla crtu u trenutku stvarnog bola, shvatim da ja jedino stvarno vrijedim dok mi srce kuca.
Kako sada izgleda vaša svakodnevnica? Bili ste dugo medijska djelatnica, javna osoba, je li se promijenilo nešto u tom smislu? Manje stresa?
Jest, promijenilo se. Da nije bilo moje dijagnoze, danas ne bih znala zaista živjeti. Zbog svoje bolesti naučila sam živjeti svaki dan. Sada znam svaki dan reći da volim, zagrlim, pružim ruku tamo gdje ju želim pružiti, dakle nema više odgađanja. Počela sam sebe trenirati da živim kao da je danas moj posljednji dan. Nekad znam, na čaju s prijateljicama recimo, reći im da ćemo svi mi umrijeti i da od nas neće ništa ostati. Onda se one znaju malo naljutiti pa reći „dobro, mi to znamo, ali ne želimo to čuti!“. Mi to sve znamo, ali ako ne čujemo, onda se to možda neće dogoditi.
Veselite li se novim projektima koji vas očekuju? Plesu sa zvijezdama?
Ja sam se prije pet-šest godina odlučila odmaknuti od posla koji sam radila i tadašnjeg načina života. Osjetila sam da želim promjenu i da želim neke druge projekte. Osim što pišem, jako puno pišem, počela sam se baviti humanitarnim radom, podučavam tehnike za samopomoć i samorazvoj, i to je moj smjer. U tom smjeru djelovanja se zaista dobro osjećam jer svaki put kada pomažem nekome, a jako puno radim s ljudima, svaki put radim na samoj sebi.
Što se tiče Plesa sa zvijezdama, jako se veselim tom projektu zato što je to jedan od rijetkih formata koje ja osobno oduvijek jako volim. Uvijek mi je ples bio privlačan, sjećam se da sam kao mala uvijek plesala pa mi je baka govorila ''mani se ti plesa, uči školu“ jer od plesa nitko ne može živjeti. To je bilo tako nekad, a valjda je i ostalo. Kada netko kaže da mu obitelj ništa nije ostavila u naslijeđe, onda stvarno laže jer, ako ništa drugo, dobili smo svi barem uvjerenja. Tako da se "Plesu sa zvijezdama" jako veselim, to će biti jedan lijepi projekt.
Ples je sport, bit će tu puno treninga, puno odricanja, puno bolnih stopala i žuljeva, ali na kraju mislim da će mi to iskustvo donijeti nešto stvarno lijepo, još jednu dubinu.
Za kraj, što biste poručili svim ženama, svim osobama koje se bore s bolešću ili primitkom šokantne vijesti o tome da su oboljeli?
Znam da je teško slušati bilo kakvu poruku kad vas boli. Ali najveća omča za mene bila bi da krenem upirati prstom i tražiti krivca. Često ljudi kada se razbole krenu u tom smjeru, no nitko nije kriv za naše živote i ono što nam se dogodi. Naš je život naša odgovornost, drugi su nam ljudi učinili samo ono što smo im dopustili. Traženje krivca gubljenje je vremena, to treba izbjeći. Najbolje bi bilo da se u takvim trenucima čovjek malo makne sa strane i da se sam sa sobom upita kako dalje?
1/14 >>
Pogledaji ovu galeriju
1/5 >>
Pogledaji ovu galeriju
1/19 >>
Pogledaji ovu galeriju
na instagramu
