Nova adaptacija iz radionice slavnog Disneyjeva studija ugledala je svjetlo dana. Klasik animiranih filmova „Aladin“ sada je dobio i svoju igranu inačicu u kojoj glumi veliki Will Smith, a za hrvatsku publiku glasove su likovima dali Franka Batelić, Mario Petreković i Fabijan Pavao Medvešek. Je li novo izdanje kultnog crtića ispunilo očekivanja?
Animirani film „Aladin“ iz 1992. jedan je od kultnih crtića zlatne ere Disneyja, koji je svoj kultni status stekao u istom desetljeću kada su svjetlo dana ugledali i „Kralj lavova“, „Ljepotica i zvijer“ i „Mulan“.
Pogledaj i ovo
Legendarna priča o siromašnom mladiću Aladinu koji pronalazi čarobnu svjetiljku iz koje izlazi čarobni Duh koji mu ispunjava tri želje, od kojih je jedna postajanje princem ne bi li osvojio arapsku princezu Jasminu, kao da je ispala iz stranica „1001 noći“. Egzotični krajolici užarenih pustinja, pješčane dine i mnogo jarkih boja prizivaju mirise i okuse orijenta, savršena su pozadina za ovu klasičnu avanturističku priču o borbi dobra i zla.
Nakon što je „Aladin“ iz 1992. osvojio naklonost publike, službeno je postao i najuspješniji film te godine zaradivši više od 504 milijuna dolara na kinoblagajnama diljem svijeta. Time je ušao u povijest kinematografije kao prvi animirani film koji je zaradio više od pola milijarde dolara, a osvojio je i dva Oscara.
Generacije su vezane uz likove Aladina, Jasmine i Duha, stoga ne čudi što je javnost bila vrlo uzbuđena, ali i kritična kada je postalo jasno da će se Disney upustiti u priduciranje igranog „Aladina“.
Vrhunski kič i dalje je kič
Ova avantura u trajanju od dva sata i osam minuta neće postati kultni film omiljen generacijama niti sadrži jednaku dozu dražesti kao original, no ponudio je dvosatnu zabavu ne toliko zahtjevnoj dječjoj publici, koja će u jarkim bojama i mnoštvu simpatičnih likova sigurno uživati.
Prvi dojam koji „Aladin“ ostavlja jest – dojam vrhunski produciranog, vrlo skupog kiča. U režiji Guya Ritchieja, redatelja specijaliziranog za akcijske filmove pune vratolomija i spektakularnih specijalnih efekata, priča o „Aladinu“ započeta je u labirintu malenih ulica imaginarnog grada Agrabaha kroz koje glavni junak i junakinja bježe od sultanove straže. Radnja ovog filma, iako blago izmijenjena u odnosu na original iz 1992., nije problematična, no publici koja je navikla na original trebat će solidnih pola sata da se navikne na novi stil „Aladina“.
Jako stilizirana, poprilično nerealistična kostimografija i scenografija, košulja glavnog lika koja malo baca na neku kupljenu u najnovijoj kolekciji Zare za proljeće/ljeto i sintetičke seksi opravice princeze Jasmine zasmetat će svakom tradicionalnom obožavatelju istoimenog crtića.
Brz razvoj odnosa i dijalozi koji na trenutke zapadaju u kategoriju patetičnih i ljigavih dovoljno su rijetki da ne smetaju previše, ali ih gledatelj svakako mora uočiti. Glumački izbor mnogi su kritizirali, pa su tako fanovi bili užasnuti odabirom Willa Smitha za ulogu Duha, kojem je Robin Williams 1992. posudio glas, no u ovom segmentu jako su se prevarili.
Od cijele glumačke ekipe, velikom većinom neiskusne i odabrane po kriteriju izgleda, Smith je svakako najjača karika, koja u sebi nosi više šarma no svi ostali glumci zajedno. Njegova je gluma simpatična, nadahnuta i uvjerljiva, njegove ekspresije dirljive i životne, pa ga publika mora zavoljeti.
Likovi Aladina i Jasmine, koje su na filmskom platnu utjelovili Mena Massoud i Naomi Scott, šarmantni su, no u esenciji operirani od zanimljivosti. Njihova su odlika lijepa lica. Mora se priznati kako se scenaristički nastojalo pridodati na važnosti seksualiziranoj princezi Jasmini, i to tako da ju se učinilo feministicom koja želi postati prvom sultankom u povijesti. Tako je ubačena nova pjesma, dosta nepotrebna, u kojoj Jasmina pjeva o tome kako se treba naučiti za sebe i kako je njezin um bitniji od njezina izgleda, no u suštini je taj pokušaj moderniziranja filma – pomalo promašen.
Za gledatelje koji su odrasli uz originalnog „Aladina“ uvođenje novih pjesama djeluje gotovo kao blasfemija, a dodatno politiziranje uloge Jasmine doista je u avanturističkom filmu namijenjenom djeci – nepotrebno.
Narušeni šarm originala
U prilagodbi za domaću publiku glasove su likovima posudili Mario Petreković, Franka Batelić i Fabijan Pavao Medvešek. Medvešek je bio odličan u svojoj ulozi, pa je tako njegova glasovna saživljenost s likom za svaku pohvalu, jednako kao i ona Marija Petrekovića.
Za Franku Batelić, s druge strane, jasno je da nije glumica, već pjevačica. Svoje vokalne sposobnosti svima je dokazala nebrojeno puta, no sinkronizacijom Jasmine zaista se nije pretjerano isprsila po pitanju glumačkog talenta. No neovisno o tome, publika će moći uživati u boji njezina glasa.
Sveukupno, ova nova verzija „Aladina“ koju će hrvatska publika u kinima moći pogledati od 23. 5., vrijedna je gledanja, no ne i pretjeranog oduševljenja. Zanimljivo je kako je Disney uspio savršeno oživjeti „Ljepoticu i zvijer“ u svojoj igranoj verziji s Emmom Watson, no u ovom slučaju taj pokušaj nije bio jednako uspješan.
Pretjerana karikiranost, ponajviše ona stilska, i nepotrebne dramatizacije originala, kao što je užasavajuće pretvaranje papigice Iaga u papigu mutanta koja podsjeća na Godzillu, uništile su originalan šarm ove bezvremenske priče.
Zaključak je jednostavan – „Aladin“ će u srcima mnogih ostati klasik iz 90-ih, pa se ova nova verzija nikada neće moći mjeriti sa starom. Ipak, ako se uspijete naviknuti na beskraj šljokica, kiča i tirkizne boje, uživjet ćete se i u ovu novu avanturu te se potencijalno solidno zabaviti. Ipak se radi o bajci, mogu stvari biti i malo napucane. Ako pak ne možete prihvatiti neuvjerljivu produkcijsku raskoš – bolje da odmah iziđete iz kinodvorane.
1/14 >>
Pogledaji ovu galeriju
na instagramu
