U svojoj bogatoj povijesti, Sanremo je iznijedrio i pobjednika porijeklom iz Istre - Sergija Endriga, koji je dugo godina bio prijatelj našem Arsenu Dediću.
Sanremo, grad u pokrajini Liguriji koji broji 53 tisuće stanovnika, po 76. put u svojoj povijesti središte je talijanske glazbene industrije zahvaljujući istoimenom glazbenom festivalu. Čak 30 izvođača ove godine se natječe kako bi ušlo među talijanske velikane, među kojima se nalazi i jedan glazbenik iz Istre.
Kad se govori o velikim talijanskim kantautorima 20. stoljeća, ime Sergija Endriga stoji uz bok najvažnijima – tih, elegantan, poetski i uvijek pomalo sa strane u odnosu na one koji su bili češće u središtu pozornosti. No njegov životni put počinje daleko od Milana i Rima: u Puli, gdje je rođen 15. lipnja 1933. i gdje je proveo djetinjstvo koje će mu zauvijek ostati osobna karta identiteta.
Galerija
Endrigo je rođen u tadašnjoj Poli (danas Pula). Prema Istrapediji, majka Claudia (rođ. Smareglia) radila je u pulskoj tvornici lokota, a u obitelji je bilo i snažnih umjetničkih tragova: s majčine strane povezani su s vodnjanskom glazbenom lozom Smareglia, dok je otac Romeo, koji je preminuo kada je Sergio imao samo šest godina, bio samouki kipar, slikar i tenor.
Već kao dječak je nastupao javno: s deset godina pjevao je u gostionici u blizini starog autobusnog kolodvora, a s 14 je prodao zbirku poštanskih maraka i kupio gitaru – instrument koji će mu promijeniti život.
Prekretnica dolazi 1947., nakon što je Pula pripojena Jugoslaviji: kao veliki dio Talijana iz Istre s majkom odlazi u Italiju. Endrigov službeni biografski zapis navodi da je kao dječak završio u izbjegličkom kolegiju u Brindisiju, a zatim se pridružio majci u Veneciji, gdje je radio razne poslove prije nego što je krenuo pjevati po barovima.
U Italiji Endrigo prolazi klasičnu terensku školu: svira i pjeva po orkestrima i noćnim barovima. Prvi diskografsku ugovor potpisao je 1959. s diskografskom kućom Ricordi, a potom stižu prvi singlovi i albumi.
Pravi proboj veže se uz rane šezdesete i pjesme koje su postale standardi talijanske kancone. Enciklopedija Treccani ga opisuje kao colto e riflessivo – kultiviranog i refleksivnog kantautora elegantnog, intimnog stila, često u suradnji s pjesnicima, posebno s Viníciusom de Moraesom.
U njegovom opusu važan je i rad za djecu: Treccani navodi album/pjesme povezane s dječjim repertoarom, uključujući suradnju s Giannijem Rodarijem ("Ci vuole un fiore").
Pogledaji ovo
Endrigo je na Sanremu bio čest gost – njegova službena biografija spominje devet nastupa. Najslavniji trenutak došao je 1968.: pobijedio je s pjesmom "Canzone per te", u tadašnjem formatu dvostruke izvedbe, zajedno s Robertom Carlosom. Iste 1968. Endrigo predstavlja Italiju na Eurosongu s pjesmom "Marianne" te završava deseti.
Sljedeće godine osvaja drugo mjesto s "Lontano dagli occhi" u paru s Mary Hopkin, a 1970. završava treći s "L’arca di Noè" u paru s Ivom Zanicchi, što je rijetko viđen niz vrhunskih plasmana u samo tri godine. Mnogima će biti interesatna činjenica da je 1970. nastupao na Splitskom festivalu s pjesmom "Kud plovi ovaj brod".
Zanimljiva je priča o pjesmi "L’arca di Noè", koja koristi metaforu Noine arke kao simbol zajedništva i nade nasuprot svijetu u krizi. Tekst prikazuje ljudsku egzistenciju u svijetu koji je izgubio prirodnu ravnotežu i ispitan je tehnologijom i kaosom, ali snaga veze među ljudima ostaje jedina nada – baš poput psa, mačke i dvoje ljudi na arci, te se smatra jednim od prvih pjesama koje progovaraju o ekologiji, a smatra se i kako je Endrigo unio svoje biografske elemente kada je kao dijete morao bježati iz rodne Istre.
Iza diskretnog javnog imidža stajao je stabilan privatni okvir. Svoje suprugu Lulu (Maria Giulia Bartolocci) upoznao je 1962., a vjenčali su se 11. lipnja 1963. godine. Svoje jedino dijete, kćer Claudiju, dobili su 1965. godine.
U kasnijim godinama, Endrigo je imao probleme s distribucijom i promocijom albuma te ozbiljan problem sa sluhom. Preminuo je 7. rujna 2005. od posljedica raka pluća kojeg su mu dijagnostificirali nekoliko mjeseci prije.
U hrvatskom kulturnom prostoru Endrigo ima posebno mjesto, ponajviše zbog prijateljstva i umjetničke bliskosti s Arsenom Dedićem. O tom odnosu često se govori kroz jedan detalj koji je postao emotivni potpis: Arsen je godinama u izvedbama svoje pjesme "Amigo" refren završavao riječima "Amigo, Endrigo", kao posvetu prijatelju.
Otkako je hrvatske samostalnosti, njegova rodna Pula mu se odužila. Grad mu je posvetio projekte i spomen-obilježje, a jedan od najpoznatijih tragova je skulptura inspirirana pjesmom "L’Arca di Noè", koju je izradio Eros Čakić. Ovaj spomenik, zamišljen kao skulptura-igra od istarskog bijelog kamena te mjesto na kojem djeca mogu prolaziti "tunelima" arke i "čitati" urezane životinje, može se vidjeti nedaleko pulske Arene, a službeno je predstavljena početkom rujna 2008. godine.
Iako je sama Istra imala mnogo glazbenika koji su obilježili hrvatsko glazbeno stvaralaštvo, poput Baby Lasagne, Atomskog skloništa, Alena Vitasovića i brojnih drugih, Sergio Endrigo je možda jedan od najboljih primjera muzikalnosti naše najzapadnije regije.
Priču o Sanremu pročitajte OVDJE.
Pogledaji ovo
Pogledaji ovo
