Iako nije planirao postati nomad, ipak je na snagu stupila ona stara ''nikad ne reci nikad'' pa je Hrvoje Jurić prodao kuću, zamijenio je šatorom na kotačima i sa svoja dva četveronožna prijatelja uputio se u svijet. Sve dojmove teško je sabrati, a bicikliranje Norveškom na 41 stupanj ispod ništice zauvijek će pamtiti.
Nakon 45 dana putovanja biciklom kroz Norvešku, knjiga Put Sjevera Hrvoja Jurića napokon je ugledala svjetlo dana.
''Zapravo sam knjigu počeo s njihovim razgovorom gdje njih dvoje komuniciraju, ja fotkam medvjede i onda se vraćam. Ja mogu razgovarati s njima, oni mogu razgovarati sa mnom i nitko drugi nas ne razumije i onda kroz cijelu knjigu zapravo se ljudi okreću kad ja pričam i misle da nisam normalan, mislim, nije prvi put da to misle'', govori Hrvoje.
No nakon 20 godina putovanja po cijelom svijetu, shvatio je da mu tri života ne bi bila dovoljna da obiđe sve prirodne ljepote Hrvatske, pa će se u sljedećem projektu posvetiti upravo Lijepoj našoj.
''Planiram proći što više regija, manjih mjesta, mjesta za koje ljudi ne znaju da postoje, a imaju šta pokazati, ali ne radim to za turiste nego za lokalno stanovništvo jer zašto netko iz Konavala, recimo, ne bi znao što se može vidjeti u Baranji i obrnuto.''
Iako psi ne govore našim jezikom, oni nas, tvrdi Hrvoje, itekako razumiju.
''Pa ovaj vrlo neobičan čopor je takav da Ena često puta vuče na svoju stranu, Maks, nažalost, tu nadrlja do određene granice, ali naravno, moraju slušati mene, čisto radi drugih ljudi'', rekao je.
I ne samo drugih ljudi, već i životinja koje su susretali putem.
''Kad sam bio na putu oko svijeta 2019., baš sam kroz Yukon prolazio, Sjeverna Amerika, odnosno Kanadu, na jednom dijelu sam imao susret s krdom bizona koji su zapravo, bar mislim, bježali od mene, što mi je kasnije bilo krivo. Ali to je ogromno, ogromno govedo, ja sam se spustio niz cestu, oni su trčali sa strane, barem 200-tinjak ih je bilo, podigli su prašinu, to je jedan trenutak koji ću vjerojatno pamtiti cijeli život.''
Upravo je u divljini, među životinjama, kaže, našao svoj mir. Iako ga samo jedna nesmotrena pogreška može koštati života, Hrvoje nikad nije bio sretniji i ispunjeniji nego od trenutka kad je svoja 4 zida zamijenio kućom na 4 kotača.
''Naučio sam, kroz ove godine, da postajem malo tvrđi orah, teško idem niz dlaku s ljudima ili možda biram ljude s kojima želim biti u društvu. A ono što sam naučio je imati strpljenja. Pogotovo kroz fotografiju, da biste napravili dobru fotografiju, morate imati puno strpljenja, osobito kad su u pitanju životinje. Recimo, dogodi se da sedam, osam sati sjedim i ne vidim ništa, je l'. Nema ni medvjeda ni vuka, risa još nikako nisam ni vidio, i spremam stvari u auto i tri vuka protrče…''
Najviše iskustva stekao je, kaže, na vlastitim pogreškama. Jednom prilikom mu se, na ekstremnim temperaturama koje su dosezale -41 stupanj, smrznula brada i zalijepila za jaknu.
''Što ste duže u takvim uvjetima, tijelo se aklimatizira, odnosno prilagodi. Naravno, bitna je i dobra oprema, gdje sam ja ovaj puta imao i skijaške naočale, posebnu kapu, opremu slojevitu, merino vuna, vanjski sloj, što sam duže bio u tim uvjetima sam se nekako navikao. Ali na minus 41, uf… Tu se sve ledi, njih sam pustio iz prikolice, obavili su što su trebali i sami su ušli unutra, nisam ih trebao zvati'', govori kroz smijeh.
Iako na njegovu putu oko svijeta u Rusiji nitko nije znao gdje je Hrvatska, ali su zato pitali je li Tito još uvijek živ i puštali mu ''Hej, Slaveni'', teritorijalne granice su, kaže Hrvoje, u našim glavama.
''Kad nisam imao novaca da si priuštim obrok, ljudi su mi doslovno sve što su imali stavili na stol. Bez obzira kakvom zemljom idete, kakvi god uvjeti, odnosno šta god se događalo u svijetu, ljudi su zaista dobro prema vama ako ste vi dobri prema njima.''
IN magazin gledajte od ponedjeljka do petka u 17:30 na Novoj TV, a propuštene emisije pogledajte besplatno na novatv.hr.
na instagramu
