Košarkaš Sven Smajlagić i njegova supruga Eva postali su roditelji prije nešto manje od godinu i pol. Naša Sanja Jurković družila se s njima u dječjem parku. Otkrili su joj koje su roditeljske strahove svladali i zašto su im svi govorili da nisu normalni.
Spartanski režim treninga i nužnog odmora između njih nešto je na što je navikao svaki profesionalni sportaš. Međutim, kad u jednadžbu dodamo i malo dijete, mnogo se toga – doslovno preko noći – promijeni.
''Pa meni je, za početak, to bila velika promjena. Morao sam promijeniti neke rutine zbog nje, prilagođavati se njoj, ali u principu nije toliko zahtjevno koliko sam mislio da će biti.''
''Eva se snašla bolje nego ja, iskreno. Ja sam u početku bio malo oprezniji, nisam znao kako ću što napraviti. Čak sam dosta čitao kako bi trebalo što raditi s bebom. U šoku sam bio prva dva tjedna, da je uopće podignem, a kamoli da nešto više s njom radim. Međutim, polako se taj strah povukao i nakon neka tri tjedna počeo sam kopirati što mama radi, počeo sam presvlačiti dijete i sve, i oslobodio se tog straha.''
Kada je, prije godinu i pol, u obitelj Smajlagić stigla malena Lea Nicole, Sven i Eva bili su spremni. Netko više, netko manje.
''Imala sam puno prijateljica, a sestra mi je rodila godinu dana prije mene, pa sam kroz njih to sve već doživjela – kroz njihova iskustva, njihovo plakanje na telefon, haha, i tako dalje. Tako da meni to nije bilo strano. A Svenu možda je'' kaže Eva.
Pogledaji ovo
''Pa meni je sve to bilo novo. Može biti idealan dan i odjednom se sve preokrene. Svi planovi padnu u vodu. To je ono na što nisam naviknut kao sportaš. Uvijek imaš neki plan, program. Uvijek sve radiš po PS-u. Ali s djetetom to možeš sve baciti u vodu.''
No, kako bi svojoj maloj princezi mogao išta zamjeriti? Pogotovo kad je Leni njegova slika i prilika.
''Vidi se dosta da razmišlja svojom glavom i kad nešto zacrta, ne želi od toga odustati. Tu vidim neke svoje gene jer ustraje u onome što je sebi zacrtala. Isto tako ima kratak fitilj – to je malo na mamu. Ja sam tu više smiren i suzdržan. Tako da je ona neka kombinacija energičnosti, hladnokrvnosti i ustrajnosti. Na mamu je više karakterno, a fizički kažu svi da liči na mene. Mada bih ja to pomiješao – neki miks. Možda ima malo više mojih osobina, ali bilo bi bolje da izraste u mamu.''
A mama se pritom šali: ''Da sam dobila euro za svaki put kad sam čula da je malena tatin copy/paste…''
Pogledaji ovo
''Tko me ne poznaje, pita je li to mala od Smajlagića? Ja kažem: je, ista je tata. Rodila sam na carski rez u općoj anesteziji i tada nisam vidjela dijete. Znam da to nije baš realno da se desi, ali uvijek te strah: što ako mi zamijene dijete u rodilištu? I kad sam je prvi put vidjela – hvala Bogu – ista je on, haha. Ne mogu je zamijeniti ni za jedno drugo dijete.''
Ne čudi, stoga, da će upravo trenutak kad ju je prvi put ugledao Sven pamtiti cijeloga života.
Galerija
''Kad sam je uzeo u ruke i kad je počela plakati... Čak je plakala kod tete koja ju je nosila, a onda, kad sam je primio, prestala je. Gledaš, ne vjeruješ da je to stvarno neko malo biće. Sad je tu, više nije neka fikcija'', govori Sven.
No, postoje i trenuci koje bi najradije zaboravili.
''Imala je febrilne konvulzije. To je bilo valjda najgore iskustvo koje smo doživjeli. Sreća pa smo bili u kolima hitne pomoći i ti dečki koji su nas vozili rekli su: "Ne brinite se, sve će biti u redu." Ja sam pitala: "Je li sigurno?" – "Sigurno." U tom trenutku dijete ti je modro, ne diše, okrenutih očiju. I moraš birati – hoćeš li im vjerovati ili ćeš paničariti do te mjere da ćeš se i ti ugasiti. Hvala Bogu, sve je bilo u redu, ali to je bilo... najšokantnije iskustvo, stvarno.''
A poneki šok priredili su i svojim ukućanima.
''Ona je išla s nama na prvu utakmicu kad je imala tri tjedna – sa slušalicama u nosiljci. Moja mama se hvatala za glavu. Njegova mama isto. Svi su govorili: ''Jesi ti normalna?'' Kažem: ''Ali dijete će ići na utakmice.'' Slušalice – i to je to. Njoj ništa nije smetalo. Sad je na svakoj utakmici glavna. Viče “koš, koš” i to je to.''
''Meni je najbolje čak i ne slušati većinu ljudi koji ti daju savjete. Moraš jednostavno osjetiti svoje dijete – što ono treba i na koji način'', dodaje Sven.
Pogledaji ovo
Je li Lea Nicole tatina mala princeza?
''Naravno. Mama je s njom cijelo vrijeme, ali kad je tata doma, onda je “tata, tata, tata”. Tatu neće ugristi, mamu hoće pa... Kad bi krenula plakati od grčeva, on bi meni: ''Hoćemo mi nju voditi kod doktora? Ovo nije normalno. Eva, njoj je nešto ozbiljno.'' Ja kažem: ''Sven, ima grčeve.''
Bi li voljeli da ide tatinim stopama?
''Još sam malo suzdržan. Koliko god bih volio da završi u nekom sportu, toliko sam i oprezan, jer znam koliko to nosi odricanja, žrtvovanja, fizičke potrošnje i svega'', misli Sven.
Mislim da nas tu neće puno pitati – ona je dosta svojeglava i jako voli loptu. Najdraže joj je igrati nogomet. Šutira loptu cijelo vrijeme. Možda to nije “najženskiji” sport, ali ako će se time htjeti baviti – tko joj može reći ne? U biti, tko joj može reći ne za išta? Trenutno smo u toj fazi.
IN magazin gledajte od ponedjeljka do petka u 17:30 na Novoj TV, a propuštene emisije pogledajte besplatno na novaplus.hr.
1/6 >>
Pogledaji ovu galeriju
1/30 >>
Pogledaji ovu galeriju
Pogledaji ovo
Pogledaji ovo
