Zdravko Čolić priprema se za koncert u Culture Clubu Revelin koji će se održati 6. veljače, u sklopu Feste Svetog Vlaha.
Pogledaj i ovo
Najveća glazbena zvijezda regije, Zdravko Čolić, priprema se za koncert koji će 6. veljače, u sklopu Feste Svetog Vlaha, održati u dubrovačkom Culture clubu Revelin. Ovih dana pokušava malo odmoriti nakon što je na turneji ’Vatra i barut’ prošao 40 gradova i nastupio pred 400 tisuća ljudi, uključujući i velike koncerte u Areni Zagreb i splitskom Spaladiumu. I u Dubrovniku je situacija s prodajom ulaznica slična kao u spomenutim gradovima, publika opsjeda prodajna mjesta od trenutka objave koncerta.
Kako objašnjavate činjenicu da se na Vašim koncertima okupljaju sve generacije, publika se na ovim prostorima, poželjela ljubavi, ili?
Mislim da ljudi najviše vole ljubavne pjesme, pogotovo žene. Važno je imati malo kvalitetnije tekstove. Ja sam imao sreću da sam radio sa određenim pjesnicima od Duška Trifunovića, Zmaja, Branka Radičevića i drugih. Žao mi je što nikada nisam otpjevao Tina Ujevića, iako je bilo nekih pokušaja, ali zato imam divnog Arsena Dedića, Balaševića, Bajagu , Marinu Tucaković , sve su to vrhunski tekstopisci uz pjesnike koji su opjevani, pa do vrhunskih suradnika muzičkih tekstopisaca i skladatelja. Imao sam sreću da dobijem i kvalitetne poetske tekstove na naše melodije koje smo radili i ove komercijalne tekstove koji su dio popularne glazbe koji nisu uvijek sadržajni, ali su vrlo efektni i opet uzburkaju strast.
Gdje Vam je dom?
Svuda gdje te ljudi vole. Jednom prilikom su me iz jednih hrvatskih novina pitali da li se osjećam kao domaći ili strani pjevač, onda sam ja rekao da pripadam domaćoj zabavnoj glazbi. Nisam ja sada došao iz Bosne ili Beograda u Zagreb, u kojem sam inače živio četiri godine, gdje imam mnogo prijatelja i gdje radim, snimam, to sam činio u prošlosti od Jugotona (današnji Croatia Records), pa se već smatram domaćim pjevačem. Životne okolnosti nekada mijenjaju stanište, ali nikada se ne zna gde ćemo završiti.
Gdje je granica posla i rutine i uvijek novog oduševljenja glazbom i publikom?
Sigurno da postoji jedna rutina, ali na sreću ja nemam stalnu aktivnost koja bi bila dovoljan temelj za rutinu. Postoji izvjestan period kada si više aktivan i kada si manje aktivan i zaželiš se publike i ona tebe. Ali objektivno, tu postoji i druga strana medalje, a to je što si više u poslu, veći si profesionalac , pokušavaš biti bolji i profesionalniji kad si na sceni. Upravo tih više desetljeća te obavezuje da nisi ‘tezgaroš’ , nego si ozbiljniji čovjek. Svaki nastup, ne mislim da se planira , ali moraš eventualno imati neku karantenu i neke svoje hedonističke potrebe koje svi imamo moraš staviti u tom momentu u drugi plan. Ja sam imao dvije ili tri velike pauze u karijeri, za vrijeme tog nesretnog rata 90-tih, zatim kada sam se bavio malim poduzetništvom, živio u Zagrebu i Splitu, gdje nisam ni jednog muzičara sreo, a kamoli pjevao i izlazio. Sada sam aktivan, zadnjih 15 godina, ali i tu ima dvije godine rada, pa godina pauze. Dakle ta rutina postoji, ali ne da se odradi nego je uzbudljiva , rutina je dobra i kao činjenica postoji, ona te drži u nekoj tenziji da trebaš to raditi.
Znate da na koncertima većina čeka istih deset bezvremenskih pjesama, kako im uopće novim albumima dati nešto novo?
To je sad relativna stvar. Postoje ljudi koji kažu da ne moram više nikada ništa snimati, ali ja imam onu drugu teoriju koju imaju mnogi moji suradnici, a to je da bez novog nema starog. Ako nema nove ploče, bilo kakve ,da li je ona uspješna i da li si napravio neke dobre dvije, tri pjesme s tog albuma, bez novog ne može se vrtiti ni ono staro. Ako ne napraviš nešto novo ne može niti ovo staro funkcionirati na koncertima.
Žene koje Vas vole kažu da ne starite, međutim kako se stvarno nosite sa "zamorom materijala" ?
Ne znam zaista, naravno to su biološke stvari. Čovjek je nekad manje ili više fizički aktivan ,što je normalno , dođe do nedostatka vremena za neku rekreaciju koju bih svakom preporučio, a i sebi. Volim prirodu, šetnje, trčkaranja , plivanje, više te aerobne izlaske u prirodu i malo vježbanja u prirodi uz šetnju. Mislim da je najvažnija pozitivna energija koju čovjek ima u sebi ili nema , mislim da ta aura koja nas okružuje, a svi je imamo i ta neka životna energija je najvažnija. Ona je zapravo taj stimulans, a naravno i ljudi oko tebe , pozitivno razmišljanje je najvažnije u smislu fizičkog i biološkog starenja. Mentalno, čovjek mora biti opušten i družiti se sa ljudima koji mu pašu. Ja se družim s najobičnijim ljudima i tu se najbolje opustim. Tu ja imam prednost u odnosu na mnoge, da ne misliš zlo, da misliš drugima dobro, da svakome želiš uspjeh, da podržiš nekog. Mentalno ne smiješ stariti, onda će ti tijelo biti bolje. Ako loše misliš, ako si ljubomoran, ako mrziš druge, ako čekaš tuđi neuspjeh da bi ti dobio uspjeh , mislim da onda tu i ti stariš.
Smetaju li vas ponekad ljudi koji vam se unose u lice, grle, dotiču, žele fotografiju?
Ne, ne smetaju, to je dio posla, koliko god mi vrijeme dopušta i koliko mogu, izađem u susret. Događa mi se u zadnje vrijeme da ne mogu stići sa svima se slikati, da li je organizacija u pitanju , premor ili brzina putovanja, ali u globalu koliko je moguće kao profesionalac i kao čovjek koji cijeni i voli publiku, učinim koliko mogu.
