Zagrebački stan naše najdugovječnije manekenke Zvončice Vucković prava je škrinja s blagom. Vrsna sakupljačica odbačenih dragocjenosti, prostorije je tako ispunila ulovima sa svih strana svijeta te im udahnula novi život. Kako uspijeva prepoznati potencijal u starim, zaboravljenim stvarima, Zvončica je otkrila našoj Aleksandri Keresman.
Zvončici Vucković karijera modela donijela je nebrojena iskustva, putovanja, pa čak i život na različitim adresama diljem svijeta, a svaki djelić bogatog života vidljiv je čim stupite u njezin zagrebački stan.
''Stan govori koliko sam stara, gdje sam sve bila i što sam sve radila. To je nekakvih 60 i nešto godina mojih putovanja, pustolovina, gdje sam skupljala stvari i svaka stvar ima neki svoj podsjetnik i uspomenu i znam gdje sam je kupila i kad sam je kupila.''
U eklektičnom moru ulova s različitih bazara, emotivnih uspomena te darova, našle su se i brojne zelene ljepotice koje, čini se, odlično podnose njezin život na relaciji Zagreb – Rovinj.
''Simbiozu smo napravile ja i moje biljke, svako jutro s njima imam razgovor, zalijevanje, kojem treba kojem ne treba, nitko se o njima ne brine osim mene'', govori Zvončica.
Jer Zvončica je zaista sama svoj majstor. Većina jedinstvenih komada, poput vrata smočnice, prenamijenjena u stol, njezinih su ruku djelo.
''Sama sam pobrusila ovaj stol i polakirala, čak je jedno vrijeme imao i staklo gore al' se razbilo pa sam odustala da ga vraćam nazad. Nije mi teško i volim to raditi jer čim uzmem šarafciger ili nešto od alata u ruku osjećam tatu kako stoji pored mene i taj osjećaj tog nekog zajedništva i njegovo prenošenje beskrajnog znanja koje je imao na mene.''
Nijedan detalj ovdje nije slučajno, svaki čuva posebnu priču, čak i umjetnine.
''Ovaj anđeo koji me prati godinama je poklon mog vrlo dragog prijatelja Henrika Nikolausa koji je akademski slikar i sve umjetnine koje jesu tu imaju razloga, Duško Šibl, intimni prijatelj, njegov portret, Sanja Sašo koja je napravila predivnu skulpturu koja predstavlja Coco.''
Odmalena se, kaže, divila rogovima i njihovoj grandioznosti pa su nekako morali završiti u njezinim rukama.
''Par dana kad valjda svemiru pošalješ ideju, onda ti ju vrati, prijateljica, ničim izazvana jer rekla pun mi je podrum muževih rogova, ne znam što ću s njima, ja sam razrogačila oči i otišla kod nje, izabrala rogove.''
Skriveni talent naše najdugovječnije manekenke, koji u njezinu životnom prostoru najviše dolazi do izražaja je prepoznavanje potencijala u odbačenim komadima. Poput ovog lustera od murano stakla.
''Ja vrlo često na Marketplaceu tražim što ima što nema, u to vrijeme sam baš tražila intenzivno jer sam uređivala stan, i desio se on i bio je smeđe žut, i kad sam pitao preko poruke od čega je napravljen, čovjek je rekao od plastike. Al vidjelo se da nije plastika, ja sam vidjela. Bilo je nadmetanja oko cijene i ja kad sam došla po njega sam shvatila da ga ne mogu ni u auto staviti.''
Jer težina mu je u kilogramima skromnih…
''72… Radnici su rekli da nisam normalna jer su morali razbiti strop, pojačati gredu, učvrstiti ga knaufom, bila je cijela akcija oko njega.''
A katkad je nečije smeće za drugog pravo blago.
''Jako zgodna priča moje najmlađe kćerke, bila je mala curica mi smo imali veliki party u vili u kojoj smo živjeli i ja sam ovo ogledalo našla na smeću, ali stvarno, iza kante i ne znam kojoj herkuleskom snagom sam ga uspjela podić, utrpala u auto nisam ga mogla kasnije izvadit. A ona je pred svim ljudima na moj rođendan rekla mama je to našla na smeću. Malo je mislim sa Hrelića, ova lampa je sa Hrelića, starinska, koju obožavam, baš 60-e. Baš je svoja i specijalna. Volim parfeme i ovaj stari sat koji je doputovao iz Francuske je ustvari poslužio za tu jednu ideju, malo je preuređen, maknula sam mehanizam, stavila poličice od stakla i sad je moj ormarić za parfeme.''
Najdraža prostorija u stanu, za ovu strastvenu kuharicu ipak je kuhinja, još jednom dokaz, da je od skupocjenosti mnogo vrjednija originalnost.
''Htjela sam luster za kuhinju koji s njom ima neke veze ovo je stari luster poznati, za vrijeme komunizma su ga svi imali, ja sam samo nadoštukala srebrni beštek jer mi ga se nije dalo čistit. Znači ja ovdje kuham i u ogledalu vidim cijelo društvo koje sjedi iza mene i večera i smije se, to je nešto najljepše. Ovaj stolić sam dala smanjiti u veličinu koja stane ispod ovog pulta i u momentu kad mi više ne treba za serviranje stolić nestane. Ormarić je bio toliko zahrđao da ga ne biste ni pogledali, stara proizvodnja. Sutjeska, ne znam od koje godine, ispjeskaren je, pofarban i danas služi za sve ovo suđe i ja mislim da je proupotresan i ne može mu se ništa desit jer je metalan i težak jedno 200 kg.''
Uz stare filmske reflektore na stropu, dašak romantike skriva se i u zavjesama.
''Zavjese su bile u Firenci u vili, pa su bile u Crikvenici, pa su dospjele ovdje, kao što vidite bile su kraće, ja sam morala nadodavati ovo… Materijal je od starih slavonskih suknji, tj. podsuknji.''
Moramo priznati, Zvončica nas je uvjerila u to kako čak i nežive stvari mogu pričati neke od najživopisnijih priča.
IN magazin gledajte od ponedjeljka do petka u 17:30 na Novoj TV, a propuštene emisije pogledajte besplatno na novatv.hr.
na instagramu
