Glavna akterica naše priče pripadnica je 204. vukovarske brigade. Ona je Zorica Gregurić, medicinska sestra koja je dva mjeseca prije pada Vukovara provela u ratnoj bolnici. S našom je Julijom Bačić Barać podijelila svoju potresnu ratnu priču, koja vas sigurno neće ostaviti ravnodušnima.
''Na bolnicu je dnevno padalo 700 projektila. Kad vi živite u kontinuirano iz dana u dan u skenude u seknudu s tom sponzanjom da sad možete sad izgubtii život onda imat malo drugačiji odnos prema svmeu, netko postan epotpuno apatačan, emocionalni ispražnje, a neko ja sam predala sve u Božje ruke.''
''Kad vi vidite da vam u jednom danu stigne 80 pacijenata, vi ne stignete razmišljati o strahu.''
Zorica Gregurić sa samo 23 godine i te strašne 91. iz Zagreba odlazi u Vukovar, u ratnu bolnicu kao medicinska sestra. To nije njezin grad, to nisu njezini sugrađani, ali to je njena domovina kojoj je osjećala da mora pomoći.
''Nije uopće bilo čudno to što se nije došlo na moj prag, pa kakve to veze ima pa došlo je na prag nekog kome treba pomoć.''
Galerija
Do tad je bila zaposlena u Klaćevoj bolnici u Zagrebu, a onda je dva najteža mjeseca prije pada Vukovara provela u ratnoj bolnici, a tamo je svaki dan gledala smrti u oči.
''Meni nije bilo problem vidjeti takve rane kod vojnika, kod odraslih, ali kad su prvi put tu bebu donijeli i kad vidite što jedna granata napravila djetetu koje je bilo u skloništu, na koji način je ubijeno, e na to nismo bili spremni.''
Kad su malogi Ivana donijeli, bebu od 6 mjeseci, ja sam tad prvi i jedini put zalakala u bolnici.''
U vukovarskoj bolnici je svaki dan svjedočila strahotama, a snagu je i njoj i kolegama davao svaki novi život koji se rađao.
''Kad vidite taj mali život kako je tamo, nema riječi dovoljno strašne da se to nazove, i onda vidite taj novi život koji raste i razvija se, to je bila naša oaza.''
Uvjeti su bili grozni, ali snalažljivosti nikad nije nedostajalo. Grijali su fenom zrak u prostoriji prilikom operacije bebe i to je samo jedna od priča kako su pokušavali pomoći.
''Dogodilo se da smo amputaciju radili doslovno pod baterijom jer nije bilo struje, agregat je uništen, trebalo je hitno napraviti ampuatciju i mi smo držali baterije, a kirurzi napravili amputaciju.''
A bilo je i mnogo situacija kad im je ranjenike, hrvatske branitelje bilo teško zadržati u bolnici.
''Ovako je meni jedan rekao ''ti samo reci kad ja moram doći vaditi konce ja ću doći ali ako moram ići, ja idem svojim dečkima.''
Pogledaji ovo
Zorica Gregurić trudila se čak i šminkom na licu svaki dan pacijentima ratne bolnice donijeti optimizam.
''Vi ste morali tom fasadom i osmijehom pokazati ljudima da smo tu za njih, da kad nas vide da nemaju osjećaj da vide strah i očaj, morali su vidjeti nasmiješeno sigurno lice.''
Njeno lice i lice njenih kolega bilo je i ono koje je mnoge stradalnike ispratilo na vječni počinak.
''Nikad nisu umirali sami. Mi smo dok su mogli razgovarati razgovarali, a onda smo ih samo držali za ruku, to su jako teška i bolna iskustva jet to sve mladi ljudi, jer gledate kako ispred vas curi život mladića, a vi mu ne možete pomoći.''
Znala je i odlazeći iz Vukovara da ne može pomoći dvojici teško ranjih koje uz sve napore, nisu smjeli povesti sa sobom.
''Bilo je pitanje sata kad će umrijeti, onda sam ja rekla ''ne razumijete ja želim njihova tijela odnijeti njihovim obiteljima jer ako ih ostavimo nikad ih neće naći, ali nažalost nisu nam dali.''
Iz Vukovara je otišla 21. studenog, a ponudu jugo oficira da grad napusti ranije odlučno je odbila.
''Uđite i bježite, a ja sam ga pogledala i rekla, ali ima još jako puno ranjenika, a on me bijesno pogledao i rekao ''ja sam ti rekao a ti kako hoćeš.''
Samo pola litre vode dnevno i malo riže, to je bila sva hrana koju su ona i njeni kolege jeli gotovo dva mjeseca, a kad je izašla iz Vukovara 3 dan nakon što je on pao, grad je bio neprepoznatljiv.
''Onaj prekrasan barokni grad iz sedmog mjeseca, njega nije bilo, on je bio na cesti, u ruševinama, ne postoji horor koji je snimljen poput onog kroz koji smo mi prolazili kad su nas vozili kroz Vukovar, grad je bio srušen na cesti.''
Zorici Grgurić danas je 57 godina, sve slike, sve traume rata pred njenim su očima i danas kristalno jasne.
''Kad čujete taj zvuk s tenka, taj marš na Drinu i onda vam ide ''ustaše predajte se'', to je bilo strašno, to vam doslovce prolazi jeza kroz kosti.''
''Nadam se da nitko nikad neće biti u prilici tako nešto doživjeti. Nadam se da se Vukovar više nikom neće ponoviti.''
Hrabrošću svih onih koji su poput Zorice domovinu stavili ispred svog života mi danas živimo slobodu i zato im hvala za Hrvatsku.
IN magazin gledajte od ponedjeljka do petka u 17:30 na Novoj TV, a propuštene emisije pogledajte besplatno na novaplus.hr.
Pogledaji ovo
Pogledaji ovo
