Mirela Priselac Remi, autorica i frontwoman Elementala, šalje riječi potpore, ali i važne poruke za budućnost.
Galerija
Vaše i naše omiljene glazbenike još neko vrijeme nećemo gledati uživo, na pozornicama klubova, dvorana, festivala i stadiona. Zato vas HDS ZAMP u novoj rubrici "Selfie iz sobe" vodi u njihovu svakodnevicu u kojoj, uz pridržavanje uputa Civilne zaštite, rade na nekim novim pjesmama i albumima, za dane koji slijede.
Danas nam Mirela Priselac Remi, autorica i frontwoman Elementala, šalje riječi potpore, ali i važne poruke za budućnost!
Elemental je bend koji je većinu godine "na cesti" - kako je na vas utjecala aktualna situacija?
Otkazani su nam svi koncerti – do daljnjega, kao i ostatku scene. Svi smo u istom sosu i nastojimo biti pozitivni oko situacije koja nas je zadesila. Ne dopuštamo da nas savlada očaj - prije nekoliko dana proveli smo mali eksperiment i ispostavilo se da ćemo moći organizirati koncerte i u karanteni! Jako se tome veselim... To će pomoći i nama i našim slušateljima da odvratimo misli od svakodnevice. Najljepši eskapizam.
Kako provodiš dane kod kuće, radiš li na novim pjesmama? Možeš li podijeliti neki novi naslov ili stih?
Vježbam gitaru i čitam, punim baterije. Samo se nadam da ću ih imati gdje i isprazniti (smijeh). Puštam da me akordi nose, pa ako mi nešto padne na pamet, zapišem. Prije nekoliko dana na svom FB i IGTV-u postavila sam pjesmu koju sam skladala i napisala na dan kad je Zagreb zadesio potres. Ne znam kad me posljednji put tako nešto uznemirilo. Što se tiče koronavirusa, u samoizolaciji sam već tjednima i to je nešto na što mogu sama utjecati. A na potres ne mogu utjecati i zato me uznemirio. Zagreb je moja ljubav, cijeli sam dan bila deprimirana - i zbog grada i zbog sugrađana. I onda sam odlučila kanalizirati osjećaje i napisala „Pismo“, koje možete poslušati na ovom linku. Uz pisanje i skladanje, radim jogu, meditiram, čitam, kuham i zujim na balkonu. Promatram prazne ulice. Nedostaju mi prolaznici, interakcija – to je ono iz čega crpim inspiraciju.
Koliko su ovi dani poticajni za stvaranje uopće? Kako pomiriti kreativnost sa svakodnevnom brigom za zdravlje i osiguravanje egzistencije?
Inače mi stvaranje ide vrlo lako, ako ne sviram i smišljam melodije, onda pišem. A sada kao da moram prvo probiti kroz neku nevidljivu opnu koja mi je zarobila svakodnevicu. Ali probijam se. Potrebno je više truda nego inače.
Nastojim ne gledati previše u budućnost. Bilo je nekoliko instanci kada sam se uhvatila u kovitlac misli: „Što ćemo, kako ćemo, kako ću preživjeti bez zarade od svirki i nastupa“ i uhvatila me anksioznost. Realno, ja živim samo od muzike i to se u ovoj situaciji ne čini blistavo. Zato sam odlučila živjeti u trenutku – sada i ovdje, iz dana u dan. Nema garancije da će sve biti dobro. Možda se stvari nikada ne vrate u „normalu“, ali spremna sam na nove postavke. Ako je jedno sigurno – samo je promjena stalna. Adaptacija je jedno od glavnih obilježja evolucije. I mi ljudi možemo podnijeti puno više nego što mislimo. Prilagodit ćemo se. Pobijedit ćemo i sebe ako treba.
Koliko u ovom trenutku za sve glazbenike postaju važni sustavi kolektivnog ostvarivanja prava, ZAMP i HUZIP?
HUZIP je prva udruga koja je iskoračila prema svojim izvođačima i ponudila pomoć. Iznimno sam ponosna na to! HUZIP je uvijek solidaran i reagira među prvima. A to je bitno – brza reakcija. Pokazati svojim članovima da nisu sami i prepušteni slučajnosti. ZAMP je slijedio primjer HUZIP-a i ponudio pomoć, kako i treba! Ova situacija pokazuje koliko su bitne udruge koje štite prava muzičara i scenskih djelatnika – u krizi se mora reagirati promptno i solidarno.
Koji su, po tvom mišljenju, koraci koje glazbena industrija može i mora poduzeti da bi pomogla glazbenicima, pogotovo onima koji se oslanjaju na koncertnu aktivnost? Koje ćemo poruke izvući iz svega, kao publika i kao glazbenici?
Ljudi inače ne shvaćaju da je muzika dio kreativne industrije. Riječ „industrija“ označava da se ostvaruje financijski profit. Mnogi nas muzičare pogrešno vide kao „sisače“ gradskih ili državnih proračuna, a ne shvaćaju da mi za svaki od svojih nastupa, prodanog CD-a, downloada na Deezeru i autorskog honorara UPLAĆUJEMO POREZ na račun državnog proračuna, kao i svi drugi poduzetnici. Pa onda mjere pomoći koje Vlada donosi za poduzetnike moraju biti primjenjive i na nas, djelatnike u kulturi i kulturnoj industriji. Ne želimo nikakve posebne beneficije niti smo to ikada tražili, štoviše. Samo tražimo da nas se ne ostavi u prašini kao topovsko meso koje nema nikakva prava.
Pouka koju ćemo, kao bend, izvući iz svega bit će opipljiva tek za nekoliko tjedana – mislim da ćemo za sada održavati koncerte „na daljinu“ i razmišljati kako se najbolje prilagoditi situaciji. Radio i dalje svira, i pozivam urednike da pojačano puštaju domaću muziku jer time (više nego ikada) podupiru scenu. Doduše, valja naglasiti da scena nije samo 30-50 izvođača koji se forsiraju u formatiranom radijskom programu – prokopajte malo i naći ćete maštovite i zanimljive pjesme. Ako u ovoj zemlji nečega imamo u izobilju, onda su to talenti za muziku i umjetnost.
Koji su planovi za bend kad sve ovo prođe? Što ti prvo planiraš napraviti "po izlasku"?
Par dana prije širenja zaraze, izbacili smo novi singl „Hej, sanjalice“, za koji se nadam da će biti svojevrsna „feel good“ himna sada kad nam pozitive treba više nego ikada. Planirali smo u maju izbaciti novi album, a sada ćemo vidjeti hoćemo li to pomicati malo više prema ljetu.
Ja i dalje pripremam svoj solo materijal koji će vjerojatno izaći na jesen, a pridružit će mu se i moja prva zbirka poezije koja je spremna za tisak.
Rijetko što me može izbaciti iz kolosijeka, a i kad me izbaci, ne dopuštam si da gubim previše vremena na očajavanje. Trenutno radimo potiho, a kad se promjene mjere o socijalnom distanciranju, izlazimo na pozornicu.
Za kraj, što bi poručila čitateljima, svojoj publici i kolegama?
Glavu gore, niste sami. Tu smo jedni za druge. Kad sve ovo završi, hajde da zajedno izvažemo jesu li nam bitniji političari i politikanti ili liječnici, medicinsko osoblje, prodavačice, profesori, dostavljači i vozači kamiona. Tko nam sada spašava kožu? Idući put kada medicinari i prosvjetari idu u štrajk, poduprimo ih kao da se radi o našim životima. Jer se zapravo i radi.
1/12 >>
Pogledaji ovu galeriju
