Jedna od naših najtrofejnijih sportašica danas je prvenstveno - majka. Majka koja se, kao i sve druge, UHvatila u koštac sa svakodnevnim roditeljskim strahovima i izazovima. U toj borbi s vjetrenjačama Blanki Vlašić pomažu sportska disciplina, ali i vjera. U otvorenom razgovoru s našom Sanjom Jurković, iskreno je za IN magazin progovorila o odgoju sina i odnosu s ocem, te o pritisku slave i napadajima panike.
U svijetu u kojem djecu svakodnevno učimo da mogu biti što god požele, život nas, nažalost, često demantira. Svjesni su toga i oni koji doma na policama nižu europske, svjetske, pa čak i olimpijske medalje.
''Ja sam isto tako jako protiv toga da možeš što god, ja nisam mogla biti balerina da sam se okrenula na glavu. Znači, pitanje je zapravo što mi djetetu stavljamo što je uspjeh. I onda ako mi kao roditelji smatramo da je uspjeh samo biti tu negdje na vrhu, onda će to i dijete misliti. Znači, mi smo ti koji od početka kreiramo te neke kriterije'', smatra.
Stoga joj je važno na sinčića Monda prenijeti lekciju da se ljudskost cijeni više nego ijedna medalja.
''Ja bih radije da mi, da kaže netko, ej, vidi, ako pokazuješ nekog vrhunskog sportaša, da kažeš, pogledaj kako je on ili ona ne osvojila neko natjecanje, neku medalju, neki pehar, nego kažeš, evo, pogledaj, ona je sad izgubila i vidiš kako se dostatno drži nakon poraza i to što je izgubila neće spriječiti da sljedeći tjedan opet dođe na turnir i opet pokuša''.
Ono što djeci kronično nedostaje je zdrava kompetitivnost.
''Ono što mogu ovako vidjeti općenito da su djeca manje zainteresirana da idemo u nešto, tko će nešto brže, tko će nešto više. Nema tog nekog natjecateljskog, pozitivnog… Mi smo za vrijeme školskog odmora uvijek nešto igrali. Izvadi laštik, skači, bacaj, bilo šta. Izbacivali bi tu energiju. Sad mi se čini da djeca taj svoj višak energije, odnosno prirodnu svoju energiju izbacuje upravo možda kroz ekrane i u nekom krivom smjeru''.
Iako je tehnologija, kao i njezin napredak – neizbježna, Blanku već sada muče pitanja s kojima se kad-tad sretne svaki roditelj.
''Kad dopustiti mobitel, znaš ono, sva djeca imaju, pa ti dođe i kaže imaju svi, šta ću ja. Mislim, to su jednostavno takvi sad... Ja uopće nikome tko je roditelj ne zavidim. Evo ja prva… Mislim, meni je sad muka, što će biti kad ja budem morala svoje dijete pustiti da idu se vani igrati. Meni je to sad muka. Mi smo se svi igrali vani i nikad nije to bio neki bauk i nikad nije bio problem i dolazili smo i sto puta izderani i rasparani i krvavi i svakako i pa je to nekako bio dio odrastanja pa je bio dio normalnog odrastanja. Možda se cijela ta nekakva kultura oko toga promijenila. Ne znam, mene je užasno strah govoriti o ovim temama, jer danas odgojiti dijete je užasno teško, znači najzahtjevnija zadaća''.
Sada, šali se, bolje razumije i svoje roditelje i neke njihove strahove. Iako se često polemiziralo o tome trebaju li roditelji biti treneri svojoj djeci, Blanka tvrdi da je u obitelji Vlašić to uvijek bila prednost.
Pogledaji ovo
''Ja kad bi došla u dvoranu na trening on bi meni iz jednog pogleda znao kakve sam ja volje i šta može od mene danas očekivati.
Ja mislim da je najteži djeci koja zapravo se odluče za isti sport. I onda ih svi uspoređuju sa starim ili starom što je, ono, baš teško. I mislim da je potrebna jako jedna zdrava obiteljska dinamika da se to sve izdrži''.
Misli li da bi bilo drugačije da joj nije bio otac trener?
''Pa mislim da je to na kraju sve ispalo okej. Ja sam sa tatom kao i svi tinejdžeri u jednom određenom trenutku, ja sam htjela, on šta god je htio, ja sam htjela suprotno i mislim da je to nešto što se svima događa. Nisam bila izuzetak, ali oni su meni zaista ugradili jedne dobre temelje i koliko god me taj pubertet valjao lijevo desno, uvijek sam se vraćala tom nekom sidru, tom nekom temelju koji su mi dali.
Ja sam poprilično bila energična, uvijek samo sport, samo igra, samo skakat, laštik, samo graničara i to. I uvijek spremna za neke spačke. Ja sam uvijek mislila kao u početku, kao kad bi pričala sa svojim prijateljima iz Osnovne, kako sam ja bila mirna i povučena, gdje sam ja to negdje se izgubila, sama sa sobom u prijevodu, onda bi mi oni rekli ti nisi normalna, ti si bila ono baš divlja''.
Pogledaji ovo
Ipak, imala je Blanka i svoju nježnu, umjetničku stranu.
''Neki pišu dnevnik, ja sam pisala te pjesme, meni je bilo samo da ima tu i tamo neka rima. U obitelji smo svi rado pisali. Mislim da je to samo bio neki moj način iskazivanja emocija i onoga što trenutno osjećam''.
U sportu je morala naučiti kontrolirati emocije, no svojedobno joj se to na neki način obilo o glavu kad se prvi put susrela s napadajima panike.
Pogledaji ovo
''Taj napad panike specifično je došao prije leta u Rio na moje zadnje natjecanje za olimpijske igre kad sam išla praktički s jednom nogom. Mislim, ja nisam znala što se događa, osim toga jednostavno sam samo znala da će mi srce iskočiti iz grudi. Onda sam nazvala tada tog svog psihologa, što se dešava. On kaže jednostavno, ideš tamo gdje osjećaš da će biti prevelika borba i da će ti biti puno. I to ti tijelo samo govori jer tijelo zna puno brže na podsvjesnoj razini nego što ti znaš na svjesnoj'', ispričala je.
Cijeli razgovor s Blankom pogledajte u videu!
IN magazin gledajte od ponedjeljka do petka u 17:30 na Novoj TV, a propuštene emisije pogledajte besplatno na novaplus.hr.
Pogledaji ovo
Pogledaji ovo
