Nakon uspjeha filma Svadba, koji je u kratkom roku postao jedan od najgledanijih domaćih kino-naslova, Linda Begonja privukla je pažnju publike i kritike snažnom, promišljenom glumačkom interpretacijom. U razgovoru za naš portal govori o filmu koji provocira smijeh i razmišljanje, glumačkim izborima, pritiscima suvremenog društva i osobnoj potrebi za jasnoćom i mirom.
Filmski hit Svadba već je u prvim danima prikazivanja pokazao da je publika itekako spremna za domaću komediju koja se ne boji dirnuti u osjetljive teme. Uspjeh filma ne mjeri se samo rekordnom prodajom ulaznica, već i snažnim odjekom koji je izazvao, a glumica Linda Begonja na taj fenomen gleda šire – kao društveni moment, a ne samo kao filmski rezultat.
Svadba ne nudi gotove odgovore — ona ih provjerava kroz humor, predrasude, komediju identiteta, ideologija i autoironijski komentar. Rekordna prodaja ulaznica prije premijere i na samoj premijeri pokazuje da je publika spremna suočiti se s vlastitim refleksijama, ali kroz smijeh koji ne osuđuje.
''Drago mi je zbog čitave ekipe i zbog činjenice da je publika prepoznala nešto s čime se očito može identificirati. Uz to me zanima što taj odjek govori o trenutku u kojem živimo. Ako se ljudi masovno okupljaju oko filma koji nam se svima smije u lice, onda to nije samo uspjeh filma, nego i simptom društva koje je možda spremno pogledati sebe bez uljepšavanja'', kaže nam Linda.
Iako su reakcije publike nadmašile očekivanja, tijekom samog snimanja nije bilo kalkuliranja s potencijalnim uspjehom, već fokus na temu i njezinu osjetljivost.
''Ne na razini predviđanja. Ali postojala je svijest da se dira u osjetljivo tkivo – u mentalitete, obrasce ponašanja, u identitete koje često prihvaćamo zdravo za gotovo. Smijeh je ovdje samo ulazna točka. Bilo je jasno da radimo sa situacijama koje su svima prepoznatljive — obiteljski odnosi, pritisci uspjeha ili propasti, i ono što se događa kada se osobna očekivanja sudare s društvenim stereotipima'', priča Linda te dodaje:
''Ali nitko od nas nije mogao predvidjeti koja je snaga odjeka. To je pokazatelj da humor, kad je iskren, može obuhvatiti puno tema bez površnog moraliziranja. Jako mi je drago da ljudi u tolikim velikim brojkama hrle u kino. Taj fenomen satkan je sigurno i od činjenice da publici u ovom trenutku očito treba komercijalni film, zatim da je ovo prva velika hrvatsko-srpska koprodukcija u zadnjih 30-ak godina s velikim brojem sjajnih regionalnih glumaca, zatim dobrog marketinga i promidžbe filma, a vjerujem i dobrog matchinga i kemije unutar samog casta''.
Publika u filmu prepoznaje vlastite odnose, obrasce i dinamike, ali ono što ga dodatno izdvaja jest sloj koji ostaje ispod smijeha.
''Mislim da publiku privlači upravo to što film nudi tzv. lažnu sigurnu poziciju. Smijemo se, ali pitanje je jesmo li do kraja mirni. Prepoznajemo odnose, obiteljske dinamike, nacionalne i klasne kodove koje smo naučili živjeti, a da ih rijetko propitujemo. Humor je precizan, zabavan, izgleda gotovo lagan, ali ispod njega stoji neugodno pitanje: koliko toga uopće biramo, a koliko samo nasljeđujemo i reproduciramo. Pitanje je samo koliko ljudi će to prepoznati i potražiti dublji odgovor''.
Njezin lik Marije nosi snažnu emocionalnu energiju, a proces gradnje lika bio je pažljivo balansiran između osobnog iskustva i glumačke distance.
''Uvijek me zanima prostor između to dvoje. Ne vjerujem u ideju potpunog poistovjećivanja, ali ni u veliku distancu. Mariju sam gradila iz promatranja – iz jezika, geste, ritma mišljenja i pitanja što sve pripada karakteru mentaliteta određenog podneblja. Osobno utkano iskustvo nije materijal, nego filter. Ono samo pomaže da lik ostane živ, da ga netko može prepoznati, što se sigurno može zahvaliti i nekim improvizacijskim momentima u scenama koje su ušle u finalnu verziju filma'', govori Linda te dodaje.
''Priprema je bila i kroz pitanje kako ljudi grade odnose unutar društvenih normi, gdje nastaje apsurd i kako humor otvara prostor za kritičko sagledavanje. Marija je tako nastala balansirajući između prepoznatljivosti mentaliteta s oštrinom satire, da smijeh bude prisutan, ali da publika osjeti slojeve – introspektivne, društvene i psihološke. Humor nije eskapizam, već način da se suočimo sa stvarnim problemima''.
Zanimljivo je kako su pojedine scene, tek u susretu s publikom, dobile dodatnu težinu i značenje.
''Da, neke scene koje su tijekom snimanja djelovale gotovo usputno, u kontaktu s publikom postaju vrlo jasni društveni komentari. To je zanimljivo kod satire – tek u kolektivnom gledanju shvatiš koliko je precizno pogodila u neuralgičnu točku. Pogledajte film i sigurno ćete znati koje su to scene'', poručila je glumica.
S godinama dolazi i drugačiji odnos prema vlastitim glumačkim instinktima – mirniji, ali i odlučniji.
''Instinkti su danas mirniji, ali i radikalniji. Manje su vezani uz dokazivanje, a više uz odluku što zaista želim ili zašto mi nešto odgovara baš u određenom trenutku. Znam kada nešto treba odbiti, a kada ući u rizik bez garancije. Ta sigurnost dolazi sa zrelošću, rekla bih''.
Uloge, kaže, ne mijenjaju nužno osobu, ali mogu otvoriti važne unutarnje procese.
''Ne bih rekla da me uloge „mijenjaju“, ali me znaju fokusirati. Neke vas prisile da pogledate ono što inače izbjegavate – slabosti, neodlučnost, moralne kompromise. To ostaje, ne kao unutarnja drama, nego kao svijest. Natjera vas da jasnije vidite granice – osobne, društvene, etičke''.
Pri odabiru projekata presudna je kombinacija više elemenata.
''To je uvijek kombinacija. Tema mi mora imati širi smisao, društveni kontekst, lik možda unutarnju kontradikciju, a ljudi s kojima radim odgovornost, volju i energiju da svi zajedno damo sve od sebe. Ako nešto od toga izostane, projekt me teško zadržava''.
Danas je, priznaje, hrabrija nego ranije – ali ta hrabrost ima drugačiji oblik.
''Hrabrost danas vidim u odbijanju ponavljanja, u izlasku iz očekivanog. Manje me zanima potvrda, više preciznost odabira i napredak u izlasku iz komforne zone''.
Film se dotiče i pritisaka s kojima se suočavaju mlade žene, teme koja je itekako prisutna i izvan filmskog platna.
''Izuzetno su prisutna, samo možda sofisticiranija. Više nisu izravne zabrane, nego suptilni i manje suptilni zahtjevi: kako izgledati, kako se ponašati, kada biti ambiciozna, a kada „razumna“. Film se tim pritiscima smije, ali ih ne umanjuje, dapače, navija za mlade i za odbacivanje prožvakanih tradicionalnih rukavaca, nametnutih identiteta i nacionalističkih farsi.
Balans između ambicije i ''prihvatljivosti'' i dalje je realnost s kojom se žene susreću.
''Apsolutno. Taj balans se danas rijetko izravno artikulira, ali je stalno prisutan kao prešutno očekivanje. Kod muškaraca se ambicija vidi kao znak autorstva i snage, kod žena često nešto što treba ublažiti karakterom, toplinom ili šarmom. Taj balans nestaje kad prestaneš objašnjavati vlastite izbore''.
U poslu koji traži stalnu emotivnu izloženost, granice postaju nužnost.
''Granice. Ne sve dijeliti, ne sve objašnjavati, ne sve pretvarati u sadržaj. Intima je resurs koji se mora čuvati''.
Izvan glume ravnotežu pronalazi u jednostavnim stvarima.
''Tišina, čitanje, razgovori koji nisu performativni. I osjećaj da vrijeme ne mora uvijek biti produktivno''.
Svjesno je iz svog života uklonila ono što joj je donosilo nemir.
''Pretjeranu potrebu za objašnjavanjem sebe. I tuđu potrebu da me se stalno definira''
Kada govori o budućim ulogama, zanimaju je prije svega konteksti koji ne nude komfor.
''Više me zanima kontekst nego tip uloge. Ako baš pričamo o ulogama, onda su to one koje ne nude emocionalni i estetski komfor ni meni ni publici''.
A ono što bi voljela da publika ponese sa sobom nakon gledanja filma vrlo je jasno.
''Smijeh prepoznavanja, ali i razmišljanje. I osjećaj da je u redu propitivati ono što se inače uzima zdravo za gotovo''.
Na kraju, kad se reflektori ugase, ostaje ono najvažnije.
''Unutarnja jasnoća. I mir koji ne ovisi o vanjskoj potvrdi. U ovom svijetu koji proizvodi toliko buke i zla, ostati prisebna i znati gdje se nalazim čini mi se vrlo jasna osobna i politička odluka'', zaključila je Linda.
