Povodom velikog koncerta u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, s Miroslavom Škorom razgovarali smo o četrdeset godina karijere, glazbi koja traje, obitelji, domoljublju i svemu onome što čovjeka oblikuje i na pozornici i izvan nje.
U Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog 21., 22. i 23. prosinca sprema se veliko slavlje - legendarni glazbenik domaće scene Miroslav Škoro slavi 40 godina karijere.
Tom prigodom Škoro nam je otvorio dušu o svom poslu i privatnom životu, ali i otkrio neke detalje spektakla koji se sprema.
Pripreme su već u punom jeku. Probe su započele i, kako kaže Škoro, sve zvuči izvrsno. Gotovo četrdeset godina surađuje s istom ekipom, pa nepoznanica nema.
''Upravo su u tijeku probe i sve zvuči izvrsno. Gotovo svih ovih četrdeset godina radim s istom ekipom i nema nepoznanica. Radimo varijacije poznatih nam materijala. Mi smo odrastali zajedno, kužimo se i nismo samo kolege s posla nego i kumovi i prijatelji, a i ovi mlađi su se dobro uklopili. Ruku na srce, odradili smo do sada barem tridesetak koncerata u Lisinskom tako da će to biti jako dobro.''
Zanimalo nas je zašto je odabrao baš Lisinski, a govoreći o izboru koncertnog prostora, Škoro ističe kako je Lisinski poseban upravo zato što je prava koncertna dvorana, bez kompromisa i prenamjena.
''Osnovni razlog je što volimo tu dvoranu. Tu nema: prije podne nogomet, a uveče koncert ili predstava. To je, nažalost, jedna od rijetkih pravih hrvatskih koncertnih dvorana. Osim toga, ja ne radim Lisinski po principu “udri-tuci-pucaju hajduci”, nego pokušavam složiti program uz koji se publika može zabaviti na način da sjedi i sluša. Termin u Areni je gotovo nemoguće dobiti. Radili smo Arenu prošle godine i nadamo se da ćemo je raditi ponovo u skoroj budućnosti.''
Četrdeset godina karijere nameće pitanje tajne uspjeha, no Škoro priznaje da formule nema.
''Ha, ko će ga znati… Moj dojam je da ne postoji formula za uspjeh. To je jednadžba s puno varijabli od kojih su neke konstante, kao talent i upornost, a ostalo su sve nepoznaninca do nepoznanice i jako puno sreće. Rekao bih da je u ovom poslu možda najteže trajati. Sinusoidan je, kao i svaki drugi, posebice kreativni posao. Ima svoje vrhove i dna. Ni u jednom trenutku se ne možeš opustiti i reći: OK, sad imam dovoljno materijala do kraja života. Stalno trebaš nove pjesme i stalno moraš moliti Boga da, kako mi to velimo, “ubodeš” onu koja će biti uspješna.''
Kad se osvrne na ključne trenutke svoje karijere, Škoro ih vidi upravo kroz pjesme koje su mu omogućile trajanje.
''Ključni trenutci su upravo na tragu onoga što sam vam rekao odgovarajući na prošlo pitanje. Ključna pjesma je ona koja ti pomaže da ne odeš u zaborav, nego da traješ. Prvo mi se dogodila ''Ravnica'', pa ''Mata'' i ''Otvor ženo kapiju'', pa se dogodilo ''Milo moje'' i ''Sude mi'', pa ''Svetinja'' i onda ''Zadnja želja'', ''Sve poštivam, svoje uživam'', a upravo se događa '''Godina je previše''. Svaka moja pjesma je bila važan trenutak u karijeri, a neke, eto, možemo zvati i ključnim jer su mi omogućile da trajem.''
Iako mu se često govori da su mu gotovo sve pjesme hitovi, on se s tim ne slaže.
''Zgodno je jednom rekao izvrsni Drago Diklić da je ''hit pjesma za hititi''. Nisam se trudio pisati hitove i usuđujem se reći da ih ni ne znam pisati. Meni su se dogodile pjesme od kojih su neke postale ljudima drage tek nakon nekoliko godina od svog nastanka. Ima naših skladatelja koji znaju napisati hit. Đorđe i Rajko su bili velemajstori u tome, a ima ih i među živima samo neću nikoga isticati posebno da se netko ne naljuti. Takvim ljudima kapa do poda. Što se tiče mjesta u srcu, ne želeći biti patetičan, ali to vam je kao i s djecom: uvijek nekako više paziš na one mlađe koji se još ne mogu brinuti sami za sebe. Meni je trenutno najdraža jedna koju sam napisao prije par dana iako su ''Ne dirajte mi ravnicu'', ''Sude mi'' i ''Zadnja želja'' ono što je obilježilo moju karijeru.''
Pogledaji ovo
Tema domoljublja, danas često opterećena politikom, za njega je prije svega pitanje emocije i ljubavi.
''Tema domoljublja je preširoka i uistinu, jako izlizana u dnevnopolitičke svrhe kojima je cilj odvraćanje od pravih problema. Rekao sam nedavno da je domoljublje riječ koja je nastala spajanjem riječi domovina i ljubav. Ni u jednoj, ni u drugoj riječi ne nalazim razloge za svađu, vikanje, agresiju ili bilo što drugo ružno. Istovremeno, bilo koja vrsta ljubavi je emocija, ali je i stav. Domoljublje bi trebalo biti i apolitično ali i svakodnevno i normalno. Volim ovu zemlju koja mi je domovina. Domoljublje nije ničije ekskluzivno pravo i ne znači da svi trebaju biti politički istomišljenici, dapače. Mislimo različito, ali volimo domovinu. Pogledajte Britance. Oni su, bez obzira na mnogobrojne razlike i probleme među sobom, u stanju staviti modificiranu verziju svoje zastave ne štop svjetla njihovog najpopularnijeg vozila. Ugledajmo se na njih. Tako to rade ljudi koji kose livadu demokracije, domoljublja i slobode stoljećima. Mi, na žalost, nismo još dosegli tu razinu, pa se svađamo oko domoljublja. Dio ljudi domoljublje čak smatra nečim lošim i nazadnim. Žalosno.''
''Moja Juliška'' ove je godine opet doživjela veliku popularnost zahvaljujući mladom Vinkovčaninu Jakovu Jozinoviću koji je postao prava senzacija. Što Škoro misli o njegovoj interpretaciji?
''Ne poznajem ga osobno, ali sam, naravno čuo za njega i osvješten sam glede, kako to mediji zovu, ''fenomena Jozinović''. Nekoliko mojih glazbenika je radilo s njim i vele mi da je silno drag i pristojan mladi gospodin. ''Juliška'' je jedna od onih pjesama koja se sama izborila za svoj status jer je imala ''nesreću'' da bude na albumu s dvije jako popularne pjesme u to vrijeme: ''Ravnica'' i ''Šumi, šumi javore''. Publika je voli, svirači je obožavaju izvoditi i u mom je stalnom repertoaru od svog nastanka. Ima dobar ritam i simpa tekst. Jakov je toj pjesmi dao dodatnu vidljivost i hvala mu na tome. Nadam se da će mu se još neka moja pjesma dopasti i želim mu svako dobro.''
Otkrio nam je i hoće li mu možda biti gost na fešti u Lisinskom.
''Nažalost, ne će mi biti gost u Lisinskom. Možda nekom drugom zgodom.''
Pogledaji ovo
Kad je, po Škorinom mišljenju, Arena za glazbenika zaslužena?
''Arena je zaslužena u trenutku kada možeš prodati sve karte. Nije Arena medalja koju dobiješ, pa nosiš na grudima, Arena je utvrda koju moraš osvojiti, prije svega popularnošću i interesom publike koja je spremna platiti da te vidi i čuje. U mom poslu pokušavaju primjenjivati kriterije iz umjetničkog klizanja gdje postoje ocjene za umjetnički dojam. Dakle, nije samo važan rezultat nego je važno, ako ne i najvažnije, ono što neki pojedinac u žiriju misli. U mom su poslu to urednička politika i glazbena kritika. Bez obzira koliko si uspješan i dobar, neko ima potrebu ustvrditi da to nije baš kako bi trebalo biti. Takve tvrdnje urednici i kritičari donose uglavnom po nekim kriterijima koji su vrlo osobni i baziraju se pretežno na ukusu. Kako sam naučen da se o ukusima ne raspravlja, više sam za pravila iz boksa. Ako uđeš u ring kao šampion, pa te protivnik nokautira, onda ti više nisi šampion nego je šampion kolega koji te je nokautirao, bez obzira na to što netko misli.''
Škoro je u Areni prošle godine održao spektakularni koncert krajem prosinca.
Planovi za budućnost i mirovinu zasad su mu daleko od fokusa, a iako je o njoj razmišljao, mirovinu ne vidi kao neko logično rješenje.
''Razmišljao sam, naravno, jer sam u tim godinama, ali, objektivno, što bi ja u mirovini radio? Vjerojatno isto što i sad, tako da mi je to, barem za sad, izvan fokusa. Slažemo novi album i znam da će sigurno biti prvi dupli u mojoj karijeri. Trebao je već ugledati svjetlo dana ali je došlo do nekih manjih komplikacija ''pri porodu''.''
Glazba mu je, kaže, dala sve, a ono što je uzela - s tim se pomirio.
''Glazba mi je dala sve, a pri tome mi je možda oduzela jedan mali dio privatnosti što me apsolutno ne smeta. Javna sam osoba, ali sam po svojoj naravi sklon ljudima i nemam se problema s nekim pozdraviti, porazgovarati ili se fotografirati, što je najčešći slučaj. Imao sam sreću da nisam nikada bio neka velika, posebice tinejdžerska atrakcija, pa da me hoće razvlačiti ko gumu za žvakanje.''
Rodni Osijek i Slavonija i dalje su mu važno uporište. Odlazi li često u svoj Višnjevac?
''Volim svoj rodni grad, u Višnjevcu počivaju moji roditelji i da, često idem u Slavoniju. To je moja ravnica koja mi je dala život i razlog da pišem pjesme i bavim se glazbom. Tamo mi je i vinograd. Tamo su mi uspomene na djetinjstvo i odrastanje, kao što je dio mene u Imotskoj krajini otkuda potičemo kao obitelj i gdje su me, kao dijete koje je dolazilo didu na ferije, zadojili ljubavlju prema kamenu i Dalmaciji.''
Njegovu karijeru 2018. godine naglo su zaustavili problemi sa srcem, ali hrabro je nastavio dalje.
''Da nema doktora Škegre koji me ''štrecne'' kad me zove i podsjeća da moram doći na preglede, ja bi to potpuno zaboravio. Mene su toliko pazili ti naši liječnici i te naše sestre, a srčani maestro Gašparović me je tako dobro ''rastavio i sastavio'', da se osjećam sasvim dobro. Naravno, starim, pa sam razvio neke druge boleštine i sve ukazuje na to da ipak moram malo prikočiti.''
Pogledaji ovo
Posebno mjesto u njegovu glazbenom životu danas zauzima sin Matija koji u tatinom bendu svira gitaru. Sjeća li se prvog koncerta na kojem je s njim zasvirao, kakav je bio osjećaj?
''Oduvijek se to dijete, sada već veliki momak, volio pentrati po pozornici i mislim da je bio najsretniji u životu kada ga je netko iznio na pozornicu u Sisku. Stalno se muvao sa mnom po studijima i eto, na kraju je završio kao glazbenik iako je magistrirao nešto sasvim deseto. Voli glazbu od malih nogu, a prvi put je zasvirao s nama u Areni u Zagrebu još 2009. godine, kao četrnaestogodišnjak. Talentiran je, piše pjesme i u stalnoj postavi je zadnjih nekoliko godina. Nasljedio je na toj poziciji Brunu Kovačića, a prije Brune je bio Drago Laban, dakle, ozbiljni svirači. Bez obzira što je moj sin, mjesto je morao jako zaslužiti.''
Hoće li i zapjevati poput oca, Škoro prepušta Matiji samome.
''Matiji je glazba sve i vjerujem da će uvijek dati najviše i najbolje što može jer je glazba njegov život. On mora odlučiti o svojim planovima. Dovoljno je dobar da može svirati bilo gdje u svijetu'', kaže nam.
Matija je zaslužan i za neke novije Škorine pjesme, poput ''Zastave'', ''Izdajnika i heroja'', ''Leti sokole'', a posljednja koju su izdali je ''Godina je previše''.
Koliko mu znači činjenica da nastupa sa sinom?
''Nema ništa ljepše nego kad vidiš da se tvoje dijete pronašlo u nečemu i da je u tome uspješno. Ponosan sam što se zajedno penjemo na pozornicu, što zajedno skladamo i snimamo, a posebno sam ponosan što mi drugi ljudi imaju potrebu reći da je vrhunski svirač i dobar čovjek.''
Osim Matije, Miroslav je i ponosan otac kćeri Ivane o kojoj se vrlo malo zna, a nama je otkrio i jednu novost.
''Ivana je završila puno škole i kod nas i u inozemstvu i jednostavno je dobra u svemu čega se prihvati. Usuđujem se reći da ima najtalentiranije uho u obitelji. Nedavno je snimila prve prateće vokale na jednoj Matijinoj i mojoj novoj pjesmi. Odlična je. Ona pomalo preuzima posao s diskografijom i vinom. Govori par jezika i nevjerojatno je širok spektar njezinih interesa. Od filozofije do barmenologije. Čudo je ta moja kći.''
Dvoje djece Škoro je dobio u braku sa suprugom Kim, koja je zbog njega iz Amerike doselila u Hrvatsku. Vole se i poštuju više od tri desetljeća, a evo kakav bi savjet dao mladima o ljubavi.
''Rođena je u Pittsburghu i svoj odvjetnički posao, grad, državu i kontinent ostavila je prije puno godina i vratila se u Hrvatsku otkud su joj pretci. Ljubav je kao i pjesma. Nema formule za uspjeh i trajanje, ali ima par konstanti koje valja pročekirati prije sklapanja braka. Kod svakoga je to drugačije, ali nekako mi se čini da su strpljenje i razumijevanje jako važni čimbenici kod braka, a ljubav je ljubav, kakva god da je.''
Nedavno je izjavio da mu je jedna od neostvarenih želja zasad postati djed. Doživljavaju li Matija i Ivana to kao pritisak ili simpatičnu očinsku želju?
''Svi iz moje generacije dosegnuli su taj status, pa se nadam da ću i ja, ali nema pritiska. Rekli bi kajkavci: kaj bu, bu. Važno je da smo živi i zdravi.''
A kako bi se snašao u ulozi tasta ili svekra, smatra da je prerano nagađati. Vjeruje u strpljenje, razumijevanje i uvažavanje različitosti, jer samo tako ljudi mogu pronaći zajednički minimum koji ih povezuje i čini sretnima.
''Sve što sam radio u životu, radio sam u najboljoj nakani i najbolje što znam i mogu. Tako će biti i u slučaju da postanem tast ili svekar.''
Bez obzira na životne uloge i okolnosti, Škoro ističe da se u svemu vodi jednostavnim, ali često zanemarenim načelima.
''Bilo bi dobro da svi imamo dovoljno mudrosti i ponašamo se sukladno naputku kako treba činiti dobro bližnjima. Moramo biti strpljivi i razumni. Jako smo podijeljeni i puno nas ne shvaća da demokracija nije nametanje volje, nego razumijevanje i uvažavanje drugačijeg mišljenja. Samo tako možemo naći onaj minimum zajedničkog koji će nas, poput ljepila, održati i činiti sretnim. Svatko ima pravo na svoju sreću, ako pri tome ne ugrožava sreću onog drugog.''
1/30 >>
Pogledaji ovu galeriju
1/18 >>
Pogledaji ovu galeriju
