Četiri godine nakon smrti velikana Olivera Dragojevića, udovica Vesna Dragojević ispričala je kako provodi vrijeme u Veloj Luci svake godine otkad joj je umro suprug.
Galerija
Uskoro će biti četvrta godišnjica smrti hrvatskog glazbenog velikana i našeg morskog vuka Olivera Dragojevića, a u sklopu obljetnice održat će se i sad već tradicionalni koncert njemu u čast u Veloj Luci.
Njegova udovica Vesna Dragojević u intervjuu za Jutarnji ispričala je kako ona i njena obitelj provode ljeto u tom malom mjestašcu otkako nema Olivera. Tuga je i dalje velika.
Ove godine, Oliver i Vesna proslavili bi čak 48 godina braka, a Dubrovkinja čim unucima završi škola putuje na ljetovanje u Vela Luku gdje ostaje do rujna.
''Ja, za razliku od ovih mojih mladih, kad se u lipnju iz Splita preselim u Velu Luku, tri sljedeća mjeseca uglavnom provodim u kući. Moji odlaze na kupanje, a ja stojim doma, upalim klimu i kuham'', rekla je.
Osim Vesne, u Veloj Luci tijekom ljeta bude i njena i Oliverova velika obitelj: sinovi Dino, Damir i Davor, njihove supruge odnosno Vesnine nevjeste Nevena, Vanda i Karmen te sedam Vesninih i Oliverovih unuka, Duje (15), Margita (8), Vinko (6), blizanci Lucija i Toni (11), te Marko (4) i najmlađi Luka (2) koji Olivera nisu nikada ni upoznali.
Vesna je u šali ispričala kako ne voli kuhati i da joj je dosta kuhanja posljednjih 50 godina.
''Mrzim kuhati! Pedeset godina sam kuhala svaki dan! A nikad mi zapravo kuhanje nije bilo drago, no morala sam kuhati. Svi su voljeli kako ja kuham, na čelu s Oliverom. Znaš li da je on, kad bi nas netko pozvao na večeru, uvijek prvo doma večerao? Ne znam bih li od srama to sada i govorila, ali tako je bilo'', otkrila je.
On bi rekao: ''Ja ću jest doma. Pusti ti što nas čeka večera, nisam ja siguran di idem.'' Pa bi lijepo prvo pojeo doma, a ja zbog toga nikad nisam imala tu privilegiju da nas netko pozove na večeru a da ja prije toga ne moram kuhati'', ispričala je za Jutarnji.
Oliver i Vesna upoznali su se davne 1973. godine na Stradunu, a ispričala je i da je Oliver 15 dana hodao za njom, a navečer su već bili na prvom spoju.
Nakon samo tri dana što su se upoznali, Oliver je Vesni rekao da će je oženiti, a tako je i bilo.
''Rekla sam mu: ''Slušaj, momak! Ja te ne znam dobro, a ne znaš ni ti mene''. Kazala sam mu da ja imam samo devetnaest godina, na što mi je on, sedam godina stariji, kazao: ''Završila si školu, pametna si, radiš u bolnici, a ti što rade u bolnici prvenstveno su ljudi s empatijom, jer da nisu ne bi mogli raditi to što rade. Vidim da si odgovorna, vidim da si lojalna'', i tu se dogodio klik.
Samo godinu dana kasnije, u ožujku 1974. stali su pred oltar, a njihova je ljubav potrajala sve dok se pjevačev život nije ugasio.
Vesnina ljubav dakako još uvijek traje, a ispričala je i kako se nosi s činjenicom da Olivera više nema.
''Sredila sam to sebi nekako u glavi da njega nema. Ja sam realna. Ja znam da ne mogu tu ništa promijeniti. Ja jedino mogu sebe satrat i sebe uništiti, a to ne želim. Imam djecu, unuke, imam prijateljice, kako u Veloj Luci, tako i u Splitu. Družim se s ljudima koji mi pašu, izbjegavam one koji me satru žalopojkama.''
''Oliver i ja uvijek smo živjeli bez ikakvih pritisaka. On nikad nije isticao čime se bavi, niti se o tome puno razgovaralo. Mi smo uvijek pričali o nekim desetim stvarima. Voljeli smo skupa i putovati, kad su nam dica već bila veća'', izdvojila je i zaključila kako je život s Oliverom bio divan te da se na njihovoj djeci i unucima može vidjeti kakvi su bili ona i Oliver te da je ponosna na njih.
