Ida Prester na svom Instagram i Facebook profilu često dijeli situacije iz privatnog, ali i poslovnog života, a i ovog puta je sasvim iskreno prepričala neugodnu situaciju koja je obilježila jednu konferenciju na kojoj se našla.
Galerija
Voditeljica Ida Prester prepričala je jedan neobičan događaj koji ju je zadesio proteklih dana.
Naime, vodila je konferenciju u Crikvenici, a zatim ispričala i neočekivanu situaciju koja ju je snašla.
"Mislite da imate loš dan? Evo moje današnje zgode da vam vaš izgleda bolje", započela je.
"Od jutra vodim konferenciju o zdravstvenom turizmu u punoj dvorani hotela u Crikvenici. Visoki predstavnici ministarstava, turističke zajednice, investitori i doktori..Nosim naglavni mikrofon koji se ne skida, dok sam na pozornici je upaljen, kad siđem se gasi. Tako je uvijek. Već dvadeset godina. Osim nekom greškom tonca BAŠ DANAS. Pred sat vremena sam najavila govornika, poslušala početak predavanja i izašla iz dvorane. Par sekundi nakon toga čujem salve smijeha iza zatvorenih vrata", nastavlja Ida.
"Usred predavanja o investicijama i razvoju, pred sam kraj konferencije kad je energija već malo opala, cijelom dvoranom odzvonilo je moje pitanje iz foajea, pitanje koje će ući u legendu svih konferencija: - Oprostite cure, imate možda uložak?", nasmijala je sve za kraj.
Voditelj Dalibor Petko odmah je znatiželjno priupitao: "Nego, jel se konferencija možda snimala?" , na što mu je Prester odmah dala odgovor: "Je!! Jao moram ih pitati kad je vani, sto posto se čulo ovo u miksu".
Odmah se javila i Nevena Rendeli pa poručila: "Moglo je biti i gore".
Prisjetimo se i anegdote iz Pariza...
"Sjedili smo u restoranu, za jednim od onih sićušnih stolića na ulici, zbijenih jedan uz drugi. Moj Vani je otišao unutra riješiti račun. Ostala sam sama za stolom i promatrala prolaznike. Točno preko puta ulice zastao je jedan stari gospodin u 70-ima, u sivom mantilu i sa šeširom na glavi i gledao ravno u mene. Filmska scena. Spustila sam pogled od neugode i krenula čačkati po telefonu. Prošlo je par minuta, gospon se nije micao. Nisam znala što bi, glupo se praviti da ga ne vidim, pa sam mu se nasmiješila i mahnula mu. A monsieur se nasmiješio nazad, dignuo šešir u pozdrav i krenuo lagano svojim putem. Čekao je da ga primijetim, samo to je htio. Taj čičica je meni Pariz. Stari ljubavnik, malo perverzan i drzak, ali uvijek sa stilom. Možda se to danas zove maltretiranje, a možda je ipak šmek stare škole. Ne znam. Ali držala sam osmijeh satima".
