Kazališna predstava „Ono što nedostaje“ posveta je razorenim obiteljskim odnosima i traumama koje iz njih proizlaze. Neizrečeni osjećaji, emocionalne traume i pokušaji prevladavanja provalija koje nastaju kada se povjerenje između dvoje ljudi izgubi, vječna su tema koja kristalno jasno progovora s daski Zagrebačkog kazališta mladih.
„Ono što nedostaje“ predstava je koja je premijerno izvedena 2017. godine, a od tada je osvojila brojne nagrade, kao i simpatije gledateljstva.
Pogledaj i ovo
Teška tematika razaranja obitelji, emocionalnog sazrijevanja i gubitaka voljenih osoba dovoljno je univerzalna da se svi s njome poistovjete, a istovremeno dovoljno odiše bolom i gorčinom da iz redova gledateljstva otjera one željne samo površne zabave. Takav spoj rezultira simbiozom predane kazališne publike i odlične drame koja uz tradicionalno minimalističku, ali efektnu i suvremenu scenografiju i kostimografiju ZKM-a, ostavlja sjajan dojam.
Klizavi putovi životnih tragedija
U režiji Selme Spahić ovo kazališno ostvarenje pred zagrebačku publiku donijelo je novu dimenziju obiteljske tragedije. Obično se progovara o razorenim brakovima i lošim odnosima između roditelja i djece, no „Ono što nedostaje“ na scenu je postavilo upravo ono što je nedostajalo zagrebačkoj publici.
Sirova, tužna predstava o pokušajima pronalaženja samih sebe i ozljeđivanja drugih u tom procesu. Pokušaji i pogreške kojima su ispisani životi svih nas preneseni su na hladne, bijele, bolničke pločice ZKM-a po kojima se glumci ove predstave skližu pokušavajući uspostaviti siguran korak – no te ne uspijevaju.
Dvije sestre koje se nose s gubitkom majke koja ih je ostavila kao djecu, jedan šesnaestogodišnjak koji otkriva svoju seksualnost, jedan brak razoren uzajamnim prevarama i jedan muškarac koji skriva svoju stvarnu prirodu – to su tragični protagonisti ove drame koja progovara o životnim sudbinama koje kao da je ispisao vrlo sarkastičan pisac. Više tuge nego sreće sadržano je u ovih sat i 10 minuta, no to ne čini ovu predstavu mučnom za gledanje – upravo suprotno.
Ranjivo razgolićivanje duševne boli
Izvrsna gluma uobičajeno sjajnog ZKM-ova ansambla i ovog je puta drami, koja bi možda uz neki drugi postav i u drugom kazalištu ispala tek mediokritetski komad, udahnula život i natjerala gledatelje da suosjećaju s likovima, a uz vrlo dobru i efektnu režiju cijela je priča odlično zaokruženo kazališno ostvarenje.
Iako su svi glumci vrlo uvjerljivi, gluma i ponajviše intonacija glasa, u kojem se osjeća svaka emocionalna promjena i duševna borba lika, Adriana Pezdirca svrstava u apsolutnog karakternog nositelja ovog komada. Kao šestanestogodišnjak koji žudi za ljubavlju i prihvaćanjem, istovremeno se suočavajući s prihvaćanjem vlastite homoseksualnosti, ali i razvodom roditelja, Pezdirc je jednostavno – vrlo dirljiv. Njegova izloženost dodatno je pojačana njegovom golotinjom, koja na hladnoj podlozi scene simbolizira ranjivost njegova bića koje jedva preživljava udarce života.
U ulozi njegove majke glumica Katarina Bistrović Darvaš vrlo je uvjerljiva kao nesretna srednjovječna žena kojoj je upravo izgubila majku koja ju je kao djevojčicu ostavila. Da bi otuđenje bilo gore, rastaje se i od muža koji je našao ljepšu i mlađu, kako to u klasičnim pričama biva. Njezina depresivnost, letargičnost i nemogućnost da se stvari preokrenu zrači iz svake niti njezina ofucanog kardigana, uniforme svih iznova ostavljanih žena.
Kazalište provjereno dobrih predstava
Bistrović Darvaš tako briljira u ovoj predstavi, ali i u mnogim drugima u ZKM-u, svrstavajući se u pravu divu tog kazališta za koje bi mnogi rekli kako "ne može postaviti lošu predstavu".
Ovakva reputacija ZKM-a više je nego zaslužena. Subverzivno, suvremeno, vrlo čistog i prepoznatljivog estetskog identiteta, sa sjajnim uprizorenjima i nerijetko najboljim predstavama godine, Zagrebačko kazalište mladih omiljena je pozornica svih stvarnih zaljubljenika u teatar. "Ono što nedostaje" još je jedan dokaz sjajnog funkcioniranja ansambla i vrlo dobre produkcije ovog kazališta. Doista, ZKM-u se potkradu vrlo rijetka razočaranja. Srećom, "Ono što nedostaje" nije jedno od njih.
Malena pozornica, uronjena u mrak u kojem gledatelji posve zadržavaju svoju anonimnost, suprotstavljena je blještećoj rasvjeti reflektora čija se svjetlost odbija od ulaštenih pločica scene, po kojoj glumci teturaju pokušavajući pronaći pravi put, donijeti odluke koje će im spasiti život, dušu. No čini se da unatoč silnoj želji - ne mogu iznaći rješenja. Pitanje je postoje li ona uopće.
Pa se tako gledateljstvu pred očima razbijaju kao komadići leda, raspršuju na sve strane, ostavljaju polomljene komadiće vlastitih duša na putu svojih života. I upravo je to ljepota ove predstave - jednostavna je, efektna i dirljivo istinita.
Univerzalna tiha patnja prelijeva se na svakog gledatelja. Dojam je dubok i intiman, a preporuka osigurana.
na instagramu
