Sada vas vodimo u Opatovac, odakle je rodom ministar poljoprivrede, šumarstva i ribarstva David Vlajčić. Kako je iz reda trsova završio u pravu i politici te kako balansira obiteljski život, troje djece i zahtjevan tempo politike – doznajte u prilogu.
''Ovdje je sve počelo. Od roditelja sam naučio sve vrijednosti, tako i ove koje se tiču obrade zemlje i vinograda. Ovaj vinograd nas je u početku stavio na noge, od 2005., kad se zasadio. Nakon toga se od njegovog rada i ploda kupovala dalje zemlja. Školovali smo se.''
''Radiš ono što ti tata kaže. Sada je vinograd u procesu kraja vegetacije, kad padne list i sve. Onda dalje ide rezidba. Rezidba je posebno zanimljiva u vremenima prije strojeva, sad se to odradi na taj način. Nakon rezidbe ide malčiranje i onaj poprilično težak dio – označavanje, malčiranje svih stupaca pokidanih, žice…'' govori David Vlajčić, hrvatski ministar poljoprivrede, šumarstva i ribarstva.
A prije dvije godine na ovom su mjestu imali pravu akciju.
''Prije dvije godine, 2023., to ste trebali vidjeti – bila je ona velika oluja koja je pogodila ovaj kraj. Dakle, trećina ovoga je bila sravnjena sa zemljom. Betonski stupci, žica – sve je doslovno puklo, onaj tamo prema Lovasu bio je cijeli srušen. Tata, brat i ja smo se zaista uhvatili posla. Nije bila opcija vaditi vinograd. To kod oca cijenim, gdje ni ja ni brat nismo s njim u ovome. Digao je vinograd na noge.''
''On je meni definitivno uzor u ovome. Ta nekakva njegova volja i snaga u tim godinama.''
Kako je onda završio u pravu?
''Ima jedna zanimljiva situacija, to mi je jedan prijatelj iz Vukovara rekao, išao je sa mnom u školu. Kaže da postoji nekakav leksikon – sjećate se onih leksikona kad smo si kao klinci jedni drugima upisivali – gdje sam ja tada, već u 6.–7. razredu, napisao da ću biti odvjetnik.''
Kad je dobio poziv za mjesto ministra, kakav je bio osjećaj?
''Nisam puno spavao tih dana, ali izazovno je jer sam bio svjestan što to znači. Već sam bio državni tajnik u Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, znao sam što to nosi, ali sam zamoljen da prihvatim odgovornost. Takva se prilika zapravo možda ni ne propušta.''
''Kad ste u politici ima i pozitivnog i negativnog. Kako se s tim nosite?
Ja ili roditelji… mislim da se nosim dobro. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da shvatim da je to ta igra i da je tempo od ujutro do navečer, bez vikenda i godišnjeg odmora. Ali ovaj život odvojen od obitelji – to je nešto što mi se i dalje ne sviđa.''
Posebno je zahvalio i supruzi.
''Supruga mi je nevjerojatna podrška. Zapravo, ovo je zajednička odluka. Bez toga ja se uopće ne bih usudio. Ne bi smjelo utjecati ni na nas ni na djecu, a zasad funkcionira super.''
A kako su se upoznali?
''To je bilo na fakultetu, negdje 2006., kad smo krenuli. Živjeli smo – to smo kasnije skužili – praktički jedno preko puta drugog. Ona je bila u domu u Osijeku, ja sam preko puta u zgradi. I onda ide sve svojim tijekom: upoznavanje, zajedničko društvo i tako dalje. Ona je iz okolice Đakova.''
A tko mu je od djece najsličniji?
''Ne znam. Cure imaju plave oči kao ja, a Dominik… Laura i Sara su cure, a Dominik ima zelene na suprugu. A liče na nju baš puno. To sam sad prvi put priznao.''
''Imam dvije kćeri i sina. Bio sam na sva tri poroda i to je bilo nešto nezamislivo. Prvi put možda nisam bio ni svjestan. Ono – wow. Znaš ti sve to, da će sve biti lijepo i da će doći, ali ti trenuci kad to ugledaš i shvatiš da je to tvoje dijete… Pa sam izvalio onu rečenicu: „Mogu sad proizvoditi svoje ljude.“ Mislim da je to nešto najljepše. To je nešto što me pokreće.''
Što mu je najteže kod roditeljstva?
''Ta odgovornost i briga – hoćeš li ih uspjeti izvesti na pravi put, što se sve nudi djeci, koliko je to dostupno i opasno. Mislim da je najveći uspjeh svakog čovjeka kad vidi da je svoje dijete izveo na pravi put.''
''Skinuli smo se s pelena i kolica… i učimo. Sad kako je e-dnevnik na dlanu, ja to pratim. Mislim da je vrlo bitno u ovim početnim fazama da im usadim neku disciplinu.''
''Veseli me što Laura sada, kao četvrti razred osnovne škole, to savladava bez problema. Ali i ova mala u prvom je zaista shvatila. Cure mogu birati sport koji god žele, a mali može birati hoće li biti obrambeni igrač, napadač ili krilo. Vidjet ćemo.''
Ministar je jedno vrijeme igrao i nogomet.
''Jesam. Igrao sam jedno vrijeme. Valjda svi dječaci mislimo da ćemo biti nogometaši. To je đir. Znate, hrvatska reprezentacija ima tako dobre generacije iznova stalno. A onda je nakon te dječačke faze postalo ozbiljno. Vukovar ’91 – kadeti, pioniri, kadeti, i čak u jednom trenutku u Cibaliji i juniori. Cibalia je u ono vrijeme bila ime, mislim, i sada je, ali tada je škola nogometa Cibalia bila uvijek u vrhu. A onda su došli trenuci izlaznih dana iz juniora, gdje sam procijenio da je, prema nekim kapacitetima, bolje da završim fakultet.''
Tko je bolji nogometaš – on ili brat?
''Brat je. Čak se i školovao kasnije na Kineziološkom za nogometnog trenera. On je bio ozbiljniji igrač, ali nikad ja to ne dam reći. Uvijek smo se fajtali.''
Tko je njemu najdraži igrač?
''Ja sam bio ona stara škola – stoperska. Pa Robert Kovač, Joe Šimunić.''
Najdraža pjesma?
''Moj Vukovar'' – Zaprešić Boysi, ali i sve Thompsonove – cijeli repertoar: ''Geni kameni'', ''Moj dida i ja''...
Galerija
IN magazin gledajte od ponedjeljka do petka u 17:30 na Novoj TV, a propuštene emisije pogledajte besplatno na novaplus.hr.
1/34 >>
Pogledaji ovu galeriju
1/6 >>
Pogledaji ovu galeriju
