Nikada nisam gledala film koji me ispunio osjećajima tuge, ponosa, i sreće u isto vrijeme, kao što je to učinio dokumentarni film koji je otvorio 29. Sarajevo Film Festival, Kiss the Future. Ovo je film koji je podsjetnik na sposobnost glazbe da promijeni svijet, i vremenska kapsula recentno tragične prošlosti opkoljenog grada i rata u Bosni i Hercegovini od 1992.-1995. godine. Kiss the Future je film o jednom obećanju, nadi, i golemoj otpornosti.
Nenad Čičin-Šain, koji je redatelj ovog dokumentarnog filma, priča priču o mladom američkom novinaru, Billu Carteru, koji je bio inspiriran Bonom Voxom kako priča na MTV-u o ratu u Bosni. Sa svojom voljom, ali i mladenačkim poletom, on daje sve od sebe da približi U2 hrabrim Sarajlijama i Sarajkama koji u tom trenutku žive u potpunoj noćnoj mori.
Kada sam čitala o čemu se radi u filmu, bila sam pod impresijom da ću samo gledati film o koncertu U2-a u Sarajevu 1997. godine, ali Čičin-Šain je dostojanstveno svijetu prikazao što je dovelo U2 Sarajevu, zbog čega je taj koncert bio bitan, ali je u fokus u potpunosti stavio građane Sarajeva čiji je duh bio veći od bilo kojeg rata. Ratni snimci koji su dominantni u prvom dijelu filma, gledatelje uzdrmaju u samom startu. Prvi dio filma nas stavlja u svijet boli, tjeskobe, krvi, i smrti. Osvrnula sam se par puta oko sebe i vidjela da veći dio gledatelja ima pognutu glavu, ili im se suze slijevaju niz lice dok stoički pokušavaju pratiti priču. Redatelj tu vješto uspostavlja vezu između publike i priče, ali i daje do znanja da ovo nije samo film o bendu U2.
"Kiss the Future" je portret jednog predivnog grada i njegovih ljudi koji su koristili kulturu i glazbu kako bi se obranili. Želja za životom je evidentno prikazana u filmu, te su svi sugovornici to jasno dali do znanja dok su emotivno pričali svoje priče. Ovaj film je također kao neka neslužbena povijesna lekcija iz 90-ih koja nam još jednom dokazuje ponavljanje povijesti od koje ne učimo baš ništa. Najviše od svega, mislim da su kreatori filma htjeli prikazi ljubavnu priču između rock benda i grada koji je samo želio da ga netko doživi u tom groznom periodu. Iako je iznimno lako propitivati motive zvijezda poput Bona ili U2-a, bend je postao važan dio koji je usredotočio svijet na bosanski rat u trenutku kada je većina zemalja i političara, s desne i lijeve strane, u potpunosti zaboravila na njega.
Najemotivniji dio ovog fantastičnog dokumentarnog filma Nenada Čičin-Šaina, koji je i klimaks čitave priče, je trenutak kada čujemo pjesmu “One” u trenutku kada je U2 pjeva sarajevskoj publici na njihovom koncertu 1997. godine. U tom trenutku vas emocije u potpunosti preuzmu, pokušavate pjevati riječi zajedno s njima, ali zbog knedle u grlu je pomalo teško. Posebno me se dojmila redateljska odluka da prikaže sugovornike filma kako u stvarnom vremenu gledaju tu izvedbu, te njihove neprocjenjive i emotivne reakcije koje su ih sigurno vratile trideset godina unatrag.
"Kiss the Future" je najdirljiviji dokumentarni film koji sam gledala. Vjerojatno tome doprinosi činjenica da sam rođena 1992. godine u Sarajevu, ali je ipak više vjerojatno da je tako dirljiv jer je redatelj Nenad Čičin-Šain napravio izvrstan film koji bi svatko trebao pogledati. Priča o ljubavi i otporu jednog malenog gradića, i jedne male zemlje velikog srca. Upravo to srce je prepoznao Bono Vox, grupa U2, Bill Carter, ali i producenti Ben Affleck i Matt Damon.
Zbog ljudi koji su se umjetnošću i glazbom borili protiv granata duge četiri godine, odveć je poznat sarajevski duh i inat, a "Kiss the Future" je podsjetnik na sve to.
Kiss the Future, fuck the past, i Viva Sarajevo!
1/30 >>
Pogledaji ovu galeriju
1/15 >>
Pogledaji ovu galeriju
na instagramu
