Akteri naše iduće priče 20 ili više godina žive u Zagrebu, ali i dalje ne govore ''kaj'' i nisu poprimili zagrebački govor. Miješaju zagrebački s dalmatinskim ili bosanskim, mnoge riječi koje se koriste u našem glavnom gradu nikad nisu naučili te su se zato često susretali s predrasudama. Sandra Bagarić, Edo Majka, Ivana Kovač samo su neki od sugovornika koji su svoju priču o nariječju podijelili s Julijom Bačić Barać za In magazin.
''Kad sam došao s 13 godina u Zagreb meni su sve riječi bile čudne'', priznaje Edo Maajka,
''Ne mogu kajkati ni dan danas, ne mogu kajkati'', dodala je Sandra Bagarić.
''Što se tiče mog dalmatinskog, ja bi rekla da ja to nisam ništa specijalno izgubila'', smatra Emilija Kokić.
''Bez obzira što ja živim cili život tu, to je nešto što je tvoje'', govori Ivana Kovač.
Ivana Kovač rodila se i odrasla u Zagrebu, ali dalmatinski naglasak koji se govorio u njezinom domu jednostavno je morala poprimiti. A ni oni koji su u naš glavni grad došli u ranoj mladosti pričati kao purgeri nisu naučili.
''Nekad idem od nekog purgerskog hard core do ono hard core bosanskog akcenta'', priznaje Edo Maajka.
Glazbenik Edo Majka u našu metroplu je doselio iz Bosne sa samo 13 godina, a glavobolje su mu zadavale čak i neke vrlo jednostavno riječi.
''Ja kad sam čuo ocat prvi put meni je to bilo, onda recimo kad su me poslali, to nikad neću zaboraviti - Edo odi u dućan i uzmi dva piceka i dva sendvič kruha to je bila takva informacija za mene, dva piceka i dva sendvič kruha ništa mi nije jasno'', prisjeća se.
Zbog bosanskog naglaska umjesto zagrebačkog ili književnog, kritizirana je i Sandra Bagarić.
''Na prvoj godini ja sam došla friško iz Sarajeva i tad sam govorila jedan miš - maš srpsko hrvatskog i tad sam rekla - izvinite, ja moram na probu, dobila ja ulogu u HNK, 18 godina dijete koje je ostavilo svoj dom, te ratne priče ne volim se ni sijećati, onda je ta profesorica rekla: a kaj bute vi dotepenci, kod nas ne veli izvinite neg ispričavam se'', priča Sandra.
A kad pričaš drugačije to često sa sobom povlači negativne rekacije.
''Znala sam dobivati od nekih kojima bi smetao taj mali moj Bosansac u meni čak i anonimna pisma'', prisjetila se Sandra.
''Dan danas ima ljudi koji će komentirati, ajme zašto ona sad na televiziji govori tako kako govori, pa mislim se kako ću govoriti drukčije to sam ja, ne mogu sad minjati mogu malo usporiti i koristiti malo književnije riči, ali naglasak mislim da se toga ne možeš riješiti'', kaže.
A teško se riješiti i riječi kraja iz kojeg dolazite.
''Moj muž se svaki put iznenadi kad mu kažem dodaj mi tu času, činiju, on kaže pa što ti je časa, ja kažem zdjelica on kaže ja tebe ništa ne razumijem, trideset godina smo u braku ali ne razumijem te još uvijek'', priča Sandra.
''Moj Vito kad je bio mali jednom je rekao, nešto je bio ljut, i rekao je kaj ba bona'', prepričava Sejo Sekson.
A duga je lista izraza koje teško usvajaju Bosanci i Dalmatinci sa zagrebačkom adresom.
Ficlek, to sam miješala sa štokrl to nisam znala što je
''Miščifrl ti je ono lopatica i kantica, metlica kad meni žena kaže dodaj taj miščifrl ja sam padao u onaj ponor i beznađe neznanja'', priča Sejo.
Zadranka Emilija Kokić svog je supruga rođenog Zagrepčanina naučila osnove dalmatinskog.
''Kad smo se upoznali onda sam mu napisala popis riječi koje mora naučiti da zna što je škabelin, škafetin, kacavida'', kaže.
Puno je razloga zašto nakon 20, 30 ili više godina ovi naši sugovornici ne govore "kaj" i ne pričaju kao pravi Zagrepčani, ali možda je baš u različitosti ljepota.
''Ja se nikad nisam sramio svog bosanskog naglaska niti sam se sramio u Bosni kad me uhvati napad purgerskog naglaska'', govori Edo.
''Lijepo mi je znati da je netko iz Šibenika, iz Istre meni je to prekrasno bogatstvo i meni to stvarno ne smeta'', kaže Sandra.
Kako tko govori nije ni važno jer puno je bitnije što govori.