Nives Celzijus je maznula Kiklopa, i vala, neka je, ne znam što se sada svi skupa čudite? Napisala cura knjigu, prodala je u šutu, dok si rekao – ispala ti bradavica – i sasvim zasluženo uzela kipić.
Proučavao sam propozicije natječaja za taj famozni hit godine, ima tu raznih kriterija, od brojki u rubrici prodaja, preko statistike posudbe u knjižnicama, sve tamo do opće percepcije i medijske prihvaćenosti. Curetak je konkurenciju bacio na koljena, i eto je kako se usred Pule smije u brk čitavoj književnoj sceni.
Propozicije natječaja nisam proučavao iz puke znatiželje, ili viška slobodnog vremena, nego zato što se godinu ranije dogodio prilično sličan scenarij, koji je, srećom po mene, ostao prešućen, bez skandala, parničenja i grandioznog finala u vidu romskog orkestra na izlazu iz svečarske dvorane.
Naime, godinu dana ranije, Kiklop je dodijeljen velikoj Slavenki Drakulić i njezinoj Fridi, koja je, po informacijama koje sam tada imao, prodana u nekih pet tisuća primjeraka, dok je moj Zec na mjesecu, u to vrijeme već dohvatio jedanaest tisuća prodanih komada. Znači, dva puta više. Ali Kiklopa vidio nisam. Jesam li oko svega dizao veliku buku? Naravno da ne, ako ne računam sitnu polemiku u jednom tjednom listu, u kojem konkurentskog izdavača pozivam da javno objavimo knjigovodstvene rezultate prodaje. Naravno, nisu to učinili, i ne samo da time nisam ništa postigao, nego su me još i opalili po nosu vrlo ciničnim, pobjedonosnim tekstom.
Nisam se previše bunio, niti bučio, iz nekoliko osnovnih razloga. Prvi je taj što beskrajno cijenim rad Slavenke Drakulić i smatram da je njezina Frida, u odnosu na mojeg Zeca ipak nemjerljivo važnije umjetničko dostignuće, i bez obzira na rezultate prodaje, i bez obzira na očiglednu nepravdu, negdje duboko u sebi sam znao da Frida tu nagradu nekako više zaslužuje. Jer nije hit godine sve što sjaji, bliješti i obara rekorde na blagajnama.
Drugi razlog je bio – strah. Jednostavno, bilo me strah podizati galamu, zamjerati se centrima medijske i kulturne moći, bilo me strah jer očigledno nemam tu dozu bezobrazluka i odvažnosti koju ima Nives Celzijus. Cura ima, jelte, muda za te stvari, a da se ne lažemo, iza sebe ima i medijsku armiju koja ju je podržala, baš u inat visokointelektualnim krugovima. Jebate, kako to monstruozno zvuči – književni intelektualni krugovi – kao da je riječ o nekim mračnim spodobama koje ne izlaze iz golemih podrumskih knjižnica i pojedu vas za doručak ako ne znate precizno razložiti Senekin nauk. Dajte molim vas, književni intelektualni krugovi su ljudi s kojima svakodnevno komunicirate u kafićima, dućanima, koje pitate za zdravlje kada se zapuhani uspinjete stubištem, pa ako se inatite njima, inatite se sebi samima.
Ja se nisam želio nikome inatiti. Dijelom sam se bojao, a dijelom sam procijenio da je moj put ponešto drugačiji, da se neću penjati preko rubrika kulture, preko književnih panela i tribina, nego da ću morati otplesati koju sa zvijezdama, da ću morati pljunuti u šake i okupiti stotinu tisuća prijatelja na Facebooku, da ću do publike doprijeti nekim drugim stazama, a nikako ne svađama, polemikama i skandalima. I bio sam u pravu. Ostao sam čist i stekao publiku. Za mene više nema straha, osim ako mi se ne ponovi koja eskapada u vidu hupser izjava za tabloide.
Elem, Nives Celzijus je zgrabila kipić, i što se sada čudite kao pura dreku? Uostalom, sami ste pisali propozicije natječaja, sami ste odredili pravila, a pravila i zakoni se ne mogu mijenjati u hodu, jednako kao što se u hodu ne bi trebao mijenjati niti Ustav, niti kućni red ovješen u haustoru zgrade. Pa ako se niste na vrijeme sjetili oformiti komisiju koja radi selekciju što je književno djelo, a što obična hrpa dreka, onda se nemojte čuditi kada vas dohvati to što vas je dohvatilo.
Uostalom, što je tu toliko čudno. Nives Celzijus je laureat, sve po pravilima, pa što sada? Isto tako, na semaforima se kroz otvorene prozore luksuznih terenaca čuje cajka na mukama, sve legalno, sve po zakonu. Noćni klubovi moga grada prepuni su djevojčura i pijanih muškića koji skaču po šankovima kada zaurla Dara Bubamara, sve je po zakonu, pa kupili su ulaznice, gazde servisiraju ZAMP, sve je to legalno i po pravilima, koga se vraga čudite? U prime time terminima nacionalnih televizija gledamo 7-minutne priloge o maloumnim manekenkama koje se pare s nogometašima, eto, baš daju izjavu kako preuređuju stan, i kako su kupili nove, dizajnerske tapete. Sve legalno, zaradili pošteno, momak je uvalio dva komada na derbiju s Malom Mlakom, pa mu gazda isplatio premiju, sve po zakonu, nitko nije ništa ukrao, što se čudite? Viđenije krasotice iz javnog života zarađuju prosječne hrvatske plaće, kada se zbroje i svi fuševi, revije i voditeljske gaže koje odrade, zarađuju mršavu, prosječnu plaću, a ipak svakog dana na špici osvanu s novom torbetinom od dva soma eura. Plaća sponzor, koji je sve pošteno zaradio, pa nije ukrao, sve je legalno, sve je po zakonu, što se čudite?
I onda, na kraju, u sva tri nacionalna dnevnika romski orkestar udara tuš dok Nives slavodobitno cupka odjevena u suknju, koja, da je samo malo kraća, ne bi bila suknja, nego bi bila remen.
Kojeg se vraga čudite.
To vam je, ljudi moji dragi, gola istina.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
na instagramu
