Smrt punkera Gorana Kostića Koste, osamdesetih vođe jednog od najperspektivnijih mladih bendova na zagrebačkoj sceni, koji od 1991. živi u Nišu, odnijela je iznenada 30. lipnja ove godine njegova "dva života".
U razgovoru s novinarom Hine, koji je vođen kišnog i hladnog 5. veljače 2015. u Velikoj Plani uz autocestu Beograd–Niš, Goran Kostić Kosta je priznao da je bolno preživio gubitak svega što je osamdesetih doživljavao u Zagrebu. Međutim, u Nišu je, kaže, stvorio novi bend, društvo i obitelj, te sada ima "dupli život".
''Sada imam dva života, jedan je super tamo, jedan je super ovdje'', kazao je tada Kosta.
Kosta, sin vojnog lica, rođen je u Karlovcu (1966), gdje je krenuo u osnovnu školu, a nakon prvog razreda, 1971., prelazi u Zagreb.
Imam dva zavičaja, Karlovac u kojem sam rođen i Zagreb u kojem sam odrastao i gdje sam se počeo baviti muzikom, kazao je Kosta i naglasio: "Nema dana da se ne sjetim nečega iz toga života".
Prvi bend, kaže, osnovao je 1982/1983. Bio je to hardcore bend Neocidi. "Onda smo napravili bend Masters, za koga Zdenko Franić (nezavisni izdavač) kaže da mu je to bio najbolji bend koji sam ja napravio, ali meni nije toliko značio", priča Kosta na terasi kafića u koji nas je njegov prijatelj uputio kad ga je upitao za neko mjesto "gdje nema budala".
Zagreb kao soba
Život se u Zagrebu osamdesetih od jutra do mraka odvijao na ulici, kaže. "Na ulici sam odrastao, na svu sreću s dobrim ljudima pa nisam nikad bio problematičan. Osjećaš se u gradu kao da si u svojoj sobi."
"Svako jutro iziđem na balkon i pogledam na grad kao na dlanu, na vrhu je katedrala, i pomislim: Šta ću raditi danas?"
"Grad je bio prepun klubova kao predivnih točaka: Lapidarij, Kulušić Đuro Đaković, Pauk, Vrbik, Moša Pijade, Klub Istrijana… znalo se dogoditi da u jednom danu u gradu sviraju tri koncerta."
''Rijetko smo se dogovarali gdje ćemo se naći. Imao si 4-5 mjesta, Concordia, Kvazar, Blato, Pula, Omladinski centar, Teslina ulica. Uvijek je bilo ovih ili onih drugara, nisi mogao da ne nađeš nekoga u gradu. Svaki dan ekipa se okupljala, novinari, muzičari. Nema gdje nismo svirali'', prisjeća se tada već sijedi, kratko šišani punker, na čiji se lice navlači izraz blaženstva.
"Studeni Studeni"
Ipak, šifra uspjeha zove se "Studeni Studeni", bend koji je svirao mješavinu punka, bluesa i drugog, osnovan 1986..
"Studeni su nastali od pola ekipe Mestersa koja je bila moja, a pola je došlo sa strane. Kad smo vidjeli da će to biti nešto okej, onda smo još dvojicu izbacili, i danas me zbog toga zovu diktator, i ubacili dvojicu koji su bili jači", kaže Kosta i napominje da se nisu vodili onom "sviramo zajedno pa ako ne valjamo ne valjamo".
Te 1986. snimili smo 5-6 demo stvari. Prvi koncert koji smo svirali u toj postavi je bilo na Jarunu, proslava Prvog maja. Čekali smo cijeli dan na suncu da bi odsvirali tri pjesme. Meni su vikali: debeli, debeli; pamtim kao danas, prisjeća se.
Prvi ozbiljan koncert bio je na YURM-u u Kulušiću. Tako smo svirali da se bina pomjerala. To niko ne pamti, kaže Kosta naručujući "nes s dva šećera".
Na YURM-u smo svirali Let 2, mi i jedan izvrstan bend s Malog Lošinja. Prošao je Let 2, mi smo otpali, ali nam nije bilo žao, kaže.
Nakon toga smo svirali u Kulušiću više puta, s Disciplinom kičme dva puta, s Cacadou Look. Ljudi su se strašili kad su nas vidjeli. Kasnije smo svirali svuda, u Sloveniji u Celju, u Ljubljani K4, pa Vukovar, Vinkovci, Pula, Rijeka, gdje god se moglo svirati u to vrijeme smo svirali: Beograd, Novi Sad, to je bila pomama kad mi sviramo tamo, prisjeća se Kosta.
Došao je čovjek iz CBGB-a (kultni glazbeni klub Country, BlueGrass, and Blues iz New Yorka). Mi smo trebali platiti avionske karte i imali bi osiguranih pet koncerata, ali nismo imali pare za karte, tako da je to bilo neizvedivo, kaže.
Mi smo bili prvi bend koji je imao neki svjetski stil, nismo svirali lokalno kao novi val, znam da su u Rock enciklopediji napisali da smo bili najperspektivniji hrvatski bend krajem osamdesetih. Nekima je to legendarno, i danas kad to kažeš nekim je to nešto, kaže Kosta.
Grupa je objavila EP “Čisto kao suza”, a zatim planirala snimiti prvi LP, za što su uvelike napravili pripreme. "Dogovorili smo sve, ekipu za ritam sekciju, Novoselić je bio.. sve… ludilo... Zadnji koncert smo odsvirali u klubu Đuro Đaković 1991., usred rata u Sloveniji. Bilo je malo ljudi, stotinjak. Ljudi nisu izlazili na ulicu. Sjedili smo u Kvazaru i sjećam da smo rekli: 'Ovdje će biti sranja.'"
"To se ne može riječima objasniti"
"Studeni, Studeni" su se raspali 1991. godine. Kosta seli najprije u Beograd, pa u Niš.
"To je bio splet okolnosti. Moja majka je bila godinu dana u Nišu, i zvala me da dođem. Svake godine sam otišao na 15 ili mjesec dana preko ljeta. Nisam tada htio, ali ćale me molio, 'ajde idemo sada, isto ti je otišao sad ili kasnije'. Otišo sam, s jednim malim koferčetom i gitarom, koju sam uvijek nosio, za Beograd, pa za Niš".
"Javili su mi da su mi pet puta na vratima bili ZNG, nisam htio da pucam ni na koga, nisam taj tip, i već sam vidio da se neću moći vratiti. Onda su mi javile komšije da su neki vojnici izbjeglice, odavde-odande, upali u stan. Starci su otišli na Dan mrtvih preko Slovenije po stvari, natovarili ih Makedonci koji su vozili grožđe i dovezi za osam hiljada maraka kroz Bosnu u Niš. To je bio kraj", pomirljivo će Kosta.
"Ja sam zvao prijatelje, rekli su mi: 'Ne mrdaj od tamo gdje si, čuvaj glavu na ramenima'.
Družio sam se u Beogradu s Milanom (Mladenovićem), Kojom i drugima, ali kad su počele kiše… čekaš sedmicu dana da se s nekim vidiš. Osjećao sam se kao vječiti stranac... depresija, nostalgija, tuga bol… Ne možeš steći prijatelje za dva dana koje si sticao 20 godina. Kupim dva burbona pa sjednem negdje sam i pijem dok pada snijeg" priča o svojim najtežim danima Kosta pa iz te perspektive ponovo obasja zagrebačko razdoblje: "Koliko je meni taj bend značio, to se ne može riječima objasniti."
"Počele su izbjeglice da dolaze u Beograd i postalo je skupo. Mogao si stan na Manhattanu da kupiš za stan u Beogradu. Morao sam u Niš", sliježe ramenima.
U Nišu je Kosta najprije svirao u grupi "Glas Amerike", koja je zatim promijenila ime u "Novembar". Neko je vrijeme radio kao glazbeni suradnik na Radio Nišu. Imao je svoju muzičku prodavaonicu, ali je, čini se, skromno živio.
Od tada je izdao albume "Deguelo" (1994)," Blues južne pruge" (1996), "Licem prema zemlji" (2000), "Radulizam" (2005), i "Proklet" (2013).
"Prošo voz"
A Zagreb? pitamo ga, bi li se vratio? Hoće li se vratiti?
"Mislio sam da ću se vratiti, ali sam se ženio jedanput, pa dvaput. Djeca, frke i - prošo voz", kazao je 2015. i dodao da će doći u Zagreb, samo da "malo skupi love".
"Najljepše je da odeš kada neka svirka bude pa da ostaneš dva tri dana", kazao je.
Kako je preživio duboke promjene, raspad zemlje, i je li imao problema s osjećajem pripadnosti?
Ja sam individualac, nemam pripadnost osim punk grupaciji kad sam bio klinac, kazao Kosta i dodao: "Što je najzanimljivije i najradosnije u cijeloj priči, otišao sam kao čovjek i niko me nije uvrijedio. Kao čovjek koji nema gorčinu prema tome gradu. Meni nikad niko nije ništa loše uradio. Sad kad bi se vratio bio bih kao kod kuće. Taj grad mi je ostao u najljepšem sjećanju.''
Dodao je da se osjeća ispunjenim, jer njegovo ime ili "Studeni Studeni", smatra, i danas mnogi znaju u Zagrebu.
"Najvažnije je da kad se baviš muzikom da ostaviš nešto iza sebe, nešto hrvatskoj muzici, da nisi lokalac i da pjevaš samo za ribe", kazao je i dodao da se osjeća "kao priznati član društva".
Zaključio je: "S druge strane, kad uspiješ i u drugom gradu, ovdje, onda imaš kao dupli život; dva života, jedan je super tamo, jedan je super ovdje".
Oba Kostina života ugašena su 30. lipnja u Nišu, prerano, u njegovoj 51. godini. (Hina/Ivo Lučić)
