Švedski glumac Björn Andrésen, koji je sa samo 15 godina postao svjetska senzacija u filmu "Smrt u Veneciji", preminuo je u 70. godini nakon života obilježenog slavom, traumama i tragedijama koje su ga pratile još od djetinjstva.
Švedski glumac Björn Andrésen, koji je svjetsku slavu stekao još kao tinejdžer u kultnom filmu "Smrt u Veneciji" iz 1971., preminuo je u 70. godini.
Vijest su potvrdili autori dokumentarnog filma koji su godinama pratili njegov život, prenosi The Guardian.
Kada je imao samo 15 godina, Andrésen je utjelovio lik Tadzija, mladog i neodoljivo lijepog dječaka koji postaje opsesija starijeg muškarca, u ekranizaciji djela Thomasa Manna.
Redatelj Luchino Visconti tada ga je u javnosti prozvao najljepšim dječakom na svijetu – etiketa koja ga je, protiv njegove volje, pratila tijekom cijelog života.
Prema Viscontijevim zahtjevima, kandidat za ulogu trebao je imati zanosan izgled i neviđenu ljepotu, pa su mnogi tada mislili da traži ženu, međutim on je tražio adolescenta. Ono što je tražio pronašao je u tada 15-godišnjem Šveđaninu Björnu Andrésenu, kojeg je i angažirao da glumi poljskog dječaka u mornarskom odijelu po imenu Tadzio.
Godinu dana kasnije u Londonu je održana svjetska premijera filma, na koju je došla sama kraljica Elizabeta i princeza Anne, gdje je Visconti javno proglasio Andrésena najljepšim dječakom na svijetu. S time su se složili filmski kritičari, koji su hvalili njegovu plavu kosu i gotovo nezemaljsku ljepotu, čak su ga uspoređivali i s Michelangelovim Davidom.
Björn je nakon toga preko noći postao superzvijezda, no kako to često biva, slava je uskoro za njega postala prava noćna mora i na njemu ostavila traga za cijeli život. Viscontijeva izjava o najljepšem dječaku možda je prvenstveno bila tek marketinški trik, ali njemu je predstavljala velik teret još desetljećima kasnije.
Detalji su otkriveni u dokumentarnom filmu "Najljepši dječak na svijetu", koji zadire duboko u njegov tužni život i čini se da bi Andrésen zapravo živio sretnije da nikada nije upoznao Viscontija, kojeg opisuje kao kulturnog predatora koji ga je cinično iskorištavao i objektivizirao njegovu mladost i izgled.
Dokumentarac je oživio uznemirujuća pitanja o etici produkcije, a otkrio je i da je Visconti bio homoseksualac, čiji su ljubavnici bili talijanski redatelj Franco Zeffirelli i Umberto II., posljednji kralj Italije. Visconti je imao 63 godine kada je snimio "Smrt u Veneciji", u kojem je većina glumaca bile homoseksualne orijentacije, osim Andrésena. No on je tvrdio da je kao 15-godišnji mladić bio pretvoren u seksualni objekt koji je Visconti vodio u noćne gej-klubove i koji je kasnije postao trofej za bogate pariške muškarce te su ga oni zasipali darovima i obrocima. Da stvari budu još gore, bio je siroče, sramežljivo dijete čija je baka bila ovisna o slavi, zbog koje je ona zapravo bila posljednja osoba kojoj se trebalo vjerovati da će ga zaštititi.
"Smrt u Veneciji" film je kakav se u Hollywoodu danas teško može zamisliti, a dokumentarac o njemu uključuje snimke Viscontija koji pregledava redove dječaka koji su prolazili pored njega tijekom europske potrage za Tadzijem, koja je trajala čak nekoliko godina.
"Koliko je on star? Stariji je, zar ne?" vidi se kako Visconti pita casting-direktora koji govori švedski, dok im Andrésen samosvjesno pozira na castingu u Stockholmu jednog prohladnog dana u veljači 1970. godine.
"Da, malo. Ima petnaest godina", odgovorio mu je casting-direktor. ''Petnaest? Vrlo lijepo'', zaključio je Visconti. "Možete li ga zamoliti da se skine?"
Andrésen je u tom trenutku ostao zatečen, ali se naposljetku skinuo do gaćica dok ga je fotograf snimao, a oduševljeni Visconti jasno je davao do znanja da je pronašao točno ono što je tražio. Bio je to trenutak koji je obilježio i definirao ostatak njegova života.
"Osjećao sam se kao da su rojevi šišmiša oko mene. Bila je to živa noćna mora, bio sam seksualni objekt", izjavio je Andrésen tada komentirajući slavu i pažnju javnosti, za koje nije bio spreman.
Nakon što je proveo godine boreći se s alkoholizmom i depresijom, Andrésen je živio s problemima, sam u trošnom stanu, upadao u probleme sa stanodavcem i bivšom djevojkom.
Dokumentarac o njegovu životu otkriva i kako je on bio obilježen tragedijama godinama prije nego što je Visconti došao do njega i angažirao ga. Njegova majka Barbro, koja je živjela boemskim životom, nikad mu nije rekla identitet njegova oca i nikad nije saznao tko je on. U filmu se prisjeća kako je kao mali dječak stajao iza nje dok je ona tiho gledala kroz prozor i razmišljao: ''Kad narastem, spasit ću mamu.''
No nikada nije dobio tu priliku. Kad je imao samo deset godina, ona je nestala, a policija ju je pronašla šest mjeseci kasnije u šumi nakon što si je navodno oduzela život. On je potom otišao živjeti kod bake i djeda s majčine strane u Stockholm i obitelj više nikada nije spominjala njegovu majku.
Mladi Björn nikada nije želio glumiti, već je žudio za time da bude pijanist, no njegova baka, koja je željela da barem netko u obitelji bude poznat, imala je druge ideje. U prvom se filmu pojavio 1970. godine, i to u jednoj švedskoj romantičnoj drami, a onda je došao na audiciju za "Smrt u Veneciji" te je za ulogu u njemu dobio četiri tisuće dolara.
U filmu je osim njega glumio i slavni Dirk Bogarde, no njihov odnos nije obrađen u dokumentarcu, iako je Andrésen u intervjuu za Daily Mail 2003. godine priznao kako je on tada bio velika zvijezda, ali da je prema njemu uvijek bio ljubazan te da je bio jedini stranac koji se potrudio saznati kako se pravilno izgovara njegovo ime, a naučio ga je i kako se treba nakloniti kraljici kad je sretne.
Nakon što je njihov film prikazan na filmskom festivalu u Cannesu, Visconti i prijatelji odveli su Andrésena u noćni gej-klub, u kojem je bio glavna zvijezda i ubrzo je postao seks-simbol, a za neke i gej-ikona. Dobivao je pune vreće pisama svojih obožavatelja, od zaljubljenih tinejdžera do odraslih muškaraca.
Kasnije je posjetio Japan, gdje su ga obožavatelji opsjedali poput Beatlesa u Velikoj Britaniji, i ondje je čak snimio nekoliko pjesama. Nakon što se vratio u Europu, nastavio je glumiti, ali se borio svim silama da se riješi nadimka najljepšeg dječaka na svijetu. Tako je 1976. godine došao u Pariz, gdje je trebao snimiti novi film, do čega nije došlo, ali je ostao ondje živjeti unatoč tome što nije imao novca. Brojni bogataši sve su mu plaćali, obasipali ga skupim obrocima i darovima, osiguravajući mu stan i dajući mu 500 franaka tjednog džeparca.
"Mora da sam bio prokleto naivan jer sam vjerovao kako su samo stvarno dragi. Mislim da se prema meni nisu lijepo ponašali jer su imali dobro srce, osjećao sam se kao lutajući trofej", zaključio je Andrésen u filmu.
Pogledaji ovo
Prije 18 godina glumac je za Daily Mail priznao da je u svojim 20-ima osjetio kratkotrajnu zbunjenost oko svoje seksualnosti i da je imao jedno homoseksualno iskustvo.
"Učinio sam to više-manje da bih mogao reći da sam probao, ali to mi se baš i nije svidjelo. Nije bilo ničeg ozbiljnijeg od toga", rekao je tada.
Inzistirao je na tome da je uvijek preferirao žene, iako je čak i s njima imao problema jer, nakon što se navikao da mu dotrči bilo koja djevojka koju je pozvao, priznaje da nikad nije naučio flertovati. Godine 1984. oženio se pjesnikinjom Suzannom Roman, i to nakon što su dobili kćer Robine. Tri godine kasnije dogodila im se tragedija kada je njihov 9-mjesečni sin Elvin preminuo dok je Andrésen spavao pored njega nakon burnog noćnog izlaska, a Suzanna vodila kćer u vrtić. Iako su liječnici zaključili da mu nije mogao pomoći, za tragediju je krivio sebe.
"Njihova dijagnoza bila je sindrom iznenadne smrti dojenčadi, ali moja dijagnoza je nedostatak ljubavi. Obitelj je propala, pao sam u depresiju, pio alkohol, samouništavao sam se na sve zamislive načine - to je bio egotrip. Jadan ja, ja, ja", izjavio je tada Andrésen.
U glumačkoj karijeri nije više doživio velike uspjehe i prekidao ju je nekoliko puta da bi radio kao učitelj glazbe. Nestao je iz javnosti i neki su već tada mislili da je mrtav, sve dok se nije ponovno pojavio 2003. godine, kada je njegova fotografija iz mladih dana korištena za ilustraciju naslovnice knjige "Najljepši dječak", koju je napisala Germaine Greer.
Pogledaji ovo
Andrésen se tada javno požalio da nikada nije dao svoje dopuštenje za to i dodao da izloženost adolescenata odraslima nije dobra stvar. On je zbog svega toga patio od depresije i često plakao, što se može vidjeti i u filmu.
Švedski glumac tako je postao živi dokaz da ljepota stvarno može biti prokletstvo i da mu je ukrala djetinjstvo i sretan život, a u to se svi možemo uvjeriti u filmu "Najljepši dječak na svijetu".
1/30 >>
Pogledaji ovu galeriju
1/23 >>
Pogledaji ovu galeriju
Pogledaji ovo
