Preminuo je Branko Ivanda, jedan od najvažnijih hrvatskih redatelja, koji je ostavio snažan trag u filmu, televiziji i obrazovanju, unatoč političkim preprekama i osobnim tragedijama.
Zauvijek nas je napustio Branko Ivanda, naš veliki redatelj.
Rodio se na Božić 1941., u obitelji duboko ukorijenjenoj u umjetnosti.
Otac mu je bio profesor, djed glumac u splitskom HNK-u, a ujak slavni skladatelj Ivo Tijardović. Njihov dom bio je kulturno središte u kojem su se okupljali najistaknutiji umjetnici, uz glazbu i kazalište kao neizostavne teme svakodnevice.
Iako je tijekom školovanja nastupao kao statist u kazalištu, Ivandu je filmski svijet očarao, pa se nakon splitske gimnazije seli u Zagreb, gdje najprije upisuje filozofiju i komparativnu književnost. To je bio preduvjet koji je postavio dr. Branko Gavella za upis Akademije, na kojoj je kasnije diplomirao filmsku i kazališnu režiju.
Smatrao je da je njegov najvažniji "treći fakultet" legendarna zagrebačka kavana Corso, gdje se stvarao duh cijele generacije. Debitirao je 1968. filmom "Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata", koji je lansirao Radu Šerbedžiju u zvjezdanu orbitu. No, već 1971. snima politički osjetljiv dokumentarac "Poezija i revolucija", bilježeći studentski štrajk, što mu zatvara vrata filmskih fondova u bivšoj Jugoslaviji.
Nakon toga Ivanda se okreće televiziji, gdje ostavlja neizbrisiv trag – režira brojne drame i ekranizacije, poput "Slučaja maturanta Wagnera", "U logoru" i "Bombaškog procesa". Iako je i u kazalištu bio vrlo aktivan, uvijek je naglašavao kako film daje redatelju punu autorsku slobodu.
Njegov rad obuhvaća širok spektar – od društveno angažiranih tema do komercijalnih formata koje je akademska elita često odbacivala. Snimanje "Bombaškog procesa" prihvatio je pod pritiskom, ali je iskoristio priliku da postavi vlastite uvjete – Radu Šerbedžiju angažirao je za ulogu Tita, a prijedlog da se uključi i Fabijan Šovagović odbijen je uz komentar da je "jedan disident dovoljan".
U kasnijim godinama prihvatio je režiju telenovela kao što su "Ponos Ratkajevih" i "Obični ljudi", ne obazirući se na kritike purista. Vjerovao je da komercijalni žanrovi imaju pravo na umjetničku vrijednost, navodeći kao primjer i neka danas klasična književna djela.
Bio je poznat po iznimnoj sposobnosti da prepozna glumački talent. Među brojnim suradnicima istaknula se Zrinka Cvitešić, koju je angažirao još kao studenticu Akademije za film "Konjanik", a impresionirala ga je profesionalnim pristupom i ozbiljnošću.
Pedagoški rad bio mu je jednako važan kao i režija – predavao je na ADU-u u Zagrebu, ali i na prestižnom UCLA-u u Los Angelesu, gdje je dobio ponudu za stalno zaposlenje, no odlučio se vratiti u Hrvatsku uoči Domovinskog rata.
Pogledaji ovo
Privatni život pratile su velike osobne tragedije – preminula mu je prva supruga Stanka, a 2012. i sin Nikola, s kojim je blisko surađivao. Snagu je nalazio u obitelji, drugoj supruzi Lidiji i blizancima koje je dobio kasnije u životu.
Do kraja je ostao aktivan – pisao, snimao, stvarao. Ivanda je iza sebe ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj kulturi, obilježen autorskom strašću, integritetom i istančanim osjećajem za priču i ljude.
1/9 >>
Pogledaji ovu galeriju
1/34 >>
Pogledaji ovu galeriju
Pogledaji ovo
