Nakon što je film "Svadba" osvojio publiku i otvorio niz razgovora o obitelji, odnosima i pritiscima suvremenog života, Roko Sikavica govori o procesu rada na filmu, svom odnosu prema glumi i promjenama koje osjeća u sebi i profesiji. U razgovoru za naš portal dotiče se generacijskih razlika, muške ranjivosti i onih trenutaka zbog kojih se ovom poslu uvijek iznova vraća.
Film "Svadba" u kratkom je vremenu prerastao u pravi kinohit, a reakcije publike jasno pokazuju da je pogodio nešto važno u ovom trenutku. Glumac Roko Sikavica uspjeh filma vidi kao rezultat više različitih faktora, koji će se možda tek s vremenom do kraja razjasniti.
''Svakako je jedan od njih žanr – ljudi su očito željni smijeha, dobrih vibracija i malo opuštanja, pogotovo u vremenu kad se svakodnevno budimo uz loše vijesti. Poznata glumačka imena sigurno imaju svoju težinu, a dodatno je publici zanimljiv i cast, koji je pola iz Srbije, pola iz Hrvatske. Na kraju, tema odnosa i obitelji uvijek je aktualna, bez obzira na vrijeme ili kontekst'', rekao je.
Iako se često govori o Svadbi kao filmu koji precizno pogađa duh današnje generacije, Sikavica naglašava da je riječ o širem presjeku društva.
''Film zapravo daje presjek triju generacija i na duhovit, satiričan način pokazuje kako se svaka od njih nosi sa situacijom u kojoj se zatekla. U tom smislu, ima nešto za svakoga. Ljudi će prepoznati određene situacije i stereotipe, ali najdraže bi mi bilo da u svemu tome prepoznaju i sebe – i da se onda mogu nasmijati sami sebi. Mislim da je upravo to smijanje samome sebi ono što najviše oslobađa.''
Njegov lik u filmu nosi znatnu emocionalnu težinu i odgovornost, a proces izgradnje uloge za Sikavicu je bio kombinacija razuma i intuicije – s jasnim pomakom prema ovom drugom.
''Krenuo sam racionalno, ali sam ga morao pustiti instinktu. Kad sam prestao objašnjavati sam sebi zašto nešto radi, lik je postao življi. U jednom trenutku sam ga morao prestati kontrolirati.''
S vremenom se, kaže, promijenio i njegov odnos prema samoj glumi. Danas je intenzivniji, ali i slobodniji nego prije nekoliko godina.
''Danаs mi je odnos prema glumi još intenzivniji nego prije. Više se usuđujem riskirati i ulaziti u nepoznato. Prije me često vodio strah da ne budem loš, a imam osjećaj da danas taj strah više nema toliku snagu. Naravno, nije mi svejedno ako uloga ne ispadne kako sam želio, ali se više ne bojim panično. Najvažnije mi je da se usudim, da se otvorim i dam svoj maksimum u tom trenutku.''
Na pitanje je li danas više u fazi gradnje nego dokazivanja odgovara bez velikih deklaracija, ali s jasnom metaforom.
''Ne znam što bih pametno rekao, ali uvijek mi padne na pamet ona poznata izjava da je kuhar dobar onoliko koliko mu je dobro zadnje jelo. Tako nekako gledam i na ovaj posao – svaka nova uloga je nova prilika i novi ispit, bez obzira na sve prije toga.''
U samom procesu rada važnije mu je, kaže, razumjeti širu sliku, nego graditi kompleksnost lika u izolaciji.
''Važnije mi je razumjeti kontekst. Mislim da dubina lika ne može postojati bez konteksta u kojem se nalazi. Upravo taj okvir daje smisao njegovim postupcima i postavlja granice djelovanja, što mi je jako važno. Sloboda u ovom poslu zna biti sklizak teren, a dobar kontekst pomaže da ona ostane usmjerena.''
Zanimljivo, iako bi se moglo očekivati suprotno, lakše mu je igrati likove koji su mu potpuno različiti nego one koji mu sliče.
''Ništa zapravo nije lagano, sve je izazov. Najteže mi je igrati lik koji je sličan meni – za to treba imati ozbiljnu dozu introspektivnosti i svijesti o sebi, a to je dug i često bolan put. Zato mi je draže igrati suprotne i zanimljive likove, oni me tjeraju da izlazim iz zone komfora i tražim nove pristupe.''
U poslu je koji je po prirodi nestabilan, nema čvrstu rutinu, ali nekoliko sitnih navika ipak mu daje osjećaj ravnoteže.
''Nemam neku strogu rutinu, prilično sam fleksibilan. Jedino što je uvijek fiksno je tenis četvrtkom i nogomet petkom jer su to rezervirani termini. I uvijek idem istim putem do trgovine, ne znam točno zašto. To je otprilike sve što imam od rutine, ali valjda i to drži stvari nekako u ravnoteži.''
Ogroman odjek "Svadbe" logično nosi i određeni pritisak, no trenutačno ga, kaže, doživljava više kao pokretačku energiju.
''Trenutačno smo s filmom na turneji i još nemam dojam što se točno događa – dok ovo pišem, vozim se za Ljubljanu, gdje je večeras premijera. Zadnja dva tjedna sam praktički u kombiju, voze me kao kofer. Uživamo u druženju i reakcijama publike, a što će biti kad se sve smiri – vidjet ćemo. Naravno, pritisak postoji, ali zasad ga više osjećam kao energiju i motivaciju, nego kao teret.''
Kada je riječ o budućim ulogama i žanrovima, ne voli unaprijed planirati.
''Svašta bih htio glumiti, ali kažu da uloga pronalazi glumca, a ne obratno. Obično kad neku ulogu jako želim, baš je nikad ne dobijem – možda je i bolje tako. Sad čekam novu ulogu da me iznenadi i provjeri što mogu.''
Svadba se dotiče i pitanja muških uloga, očekivanja i društvenih pritisaka, tema koje Sikavica smatra i dalje vrlo prisutnima.
''Obrasci su još uvijek tu, ali možda su malo suptilniji nego prije. Očekivanja i pritisci ne nestaju preko noći, samo se mijenjaju oblici i načini na koje ih ljudi nose. I dalje osjetim da postoje stvari koje 'treba' raditi ili skrivati, ali pokušavam to svesti na svoj način i ne davati im preveliku moć.''
Prostor za mušku ranjivost, smatra, polako se širi, ali još uvijek nije do kraja otvoren.
''Mislim da se prostor otvara, ali ranjivost se često i dalje skriva iza humora, ironije ili distance. To je nekakav obrambeni mehanizam i još uvijek ga puno muškaraca koristi. Ipak, primjećujem da se polako mijenja i da je sada prihvatljivije pokazati slabosti nego prije.''
U vremenskoj perspektivi, vjeruje da će određene teme iz filma postajati samo još aktualnije.
''Mislim da odnosi moći, obiteljskih očekivanja i načina na koji se ljudi prilagođavaju sustavima koji ih 'melju' neće brzo zastarjeti. Svaka generacija će prepoznati neke situacije i konflikte, samo u drugačijem obliku. Taj dio mislim da će s vremenom ostati relevantan."
Najveći umor u poslu dolazi iz neizvjesnosti, ali ono što ga uvijek vraća je – živi trenutak igre.
''Najviše me umori neizvjesnost i čekanje – stalno nešto visi u zraku i nikad nije potpuno sigurno. A vraća me trenutak kad na setu nešto spontano klikne, kad se dogodi iskrena scena ili reakcija kolege. To je ono što uvijek vraća strast i podsjeća zašto ovo radim.''
Profesionalno, danas mu najviše odgovara balans između filma i kazališta.
''Danas mi je kombinacija idealna. Film mi daje širinu i mogućnost da ispričam različite priče, dok kazalište daje dubinu i iskustvo trenutka. Volim balansirati oba svijeta jer svaki doprinosi nečemu drugačijem u mom razvoju.''
A što bi volio da publika ponese sa sobom nakon gledanja "Svadbe" i njegova lika?
"Nisam o tome puno razmišljao. Zadovoljit ću se samo s tim da me publika zapamti – i da im možda ostane osjećaj da je lik bio stvaran i prepoznatljiv, barem na trenutak."
Pogledaji ovo
