Nakon izlaska novog albuma ''Negdje u ravnici'', Mia Dimšić za naš portal otvorila je srce pričajući o Slavoniji, odrastanju, publici i svemu onome što ju je oblikovalo kao umjetnicu i osobu.
Svi ljubitelji tradicije i hitova legendarnih slavonskih glazbenika imaju priliku uživati u novoj poslastici.
Album Mije Dimšić ''Negdje u ravnici'' donosi intimnu, toplu i osobnu priču – onu o korijenima, odrastanju i glazbi koja ju je oblikovala.
U razgovoru za naš portal Mia je otkrila kako je nastajao ovaj projekt, što za nju znači ravnica, ali i kako danas gleda na svoju karijeru, publiku i život izvan pozornice.
''Novi album je moja mala oda korijenima, počecima i mjestu koje zovemo domom. U mom slučaju, to obuhvaća Slavoniju i tamburaške pjesme koje su me oblikovale od malih nogu. Tata mi je tamburaš i ta se glazba u kući slušala otkad pamtim, a kasnije sam i sama godinama svirala tamburu u tamburaškom orkestru uz koji me vežu neke od najljepših uspomena, prva velika putovanja i koncerti. Moja prva prava turneja kao solo izvođačice sasvim slučajno je također bila uz tamburaški bend, Džentlmene, i ona je na neki način odškrinula vrata mog profesionalnog glazbenog djelovanja. Uzevši sve to u obzir, ovaj album je za mene bio prirodan korak i nešto što toj tamburi pomalo i dugujem.''
Upravo ta povezanost s prostorom i identitetom provlači se kroz cijeli album, a ravnica u njenom slučaju ima i doslovno i simboličko značenje.
''Rekla bih da je i jedno i drugo. Fizičko i duhovno su za mene neodvojivi pojmovi pa vjerujem da je puno dijelova moje današnje osobnosti uvjetovano odrastanjem u ravnici. U mom rodnom Osijeku je izazov ubaciti auto u prvu brzinu na uzbrdici jer u gradu skoro pa nemamo gdje doživjeti tu situaciju, možda smo zato po prirodi pitomi i lagani kakvima nas gosti iz drugih krajeva često opisuju. Zadnjih godina volim i meditirati pa bih tu ravnicu metaforički usporedila s onim osjećajem kad se mozak konačno malo ugasi, a ti samo bivaš. Takav dojam na mene i ostavljaju ove pjesme, nekako me smiruju i uzemljuju.''
Galerija
Među pjesmama na albumu, jedna se posebno istaknula još od samog početka snimanja.
''Od početka sam se najviše veselila trećoj pjesmi na albumu, ''Braca Rock'n'Roll'', autora Marija Vestića, jer ima onu rijetku i teško dostižnu kombinaciju vesele i catchy glazbe uz tekst koji je sve samo ne jednostavan. Odnosno, naizgled se takvim čini, ali u svojim stihovima, barem za mene, sažima ključan recept za življenje života punim plućima.''
Miji je ovo šesti album, a sa sobom je donio i određene izazove. Je li ovo za nju izlazak iz zone komfora?
''Pa i da i ne. Izvan zone komfora bilo mi je to što sam prvi put na albumu bila isključivo izvođač i morala sam na novi način donijeti nešto što već postoji, a ujedno je i jako cijenjeno. To, naravno, nije uvijek bilo jednostavno i neke smo pjesme dosta dugo tražili dok nam nisu zazvučale na pravi način. S druge strane, sav taj materijal na toliko načina doživljavam svojim nasljeđem pa sam ujedno bila iznenađujuće neopterećena i baš uživala u cijelom procesu, kao i bend koji je većinu pjesama snimao u jednom take-u, na način na koji zapravo u današnje vrijeme rijetko imamo priliku raditi.''
Kroz cijeli album provlači se i jasna poruka, ona o prihvaćanju sebe u svijetu koji stalno nameće očekivanja.
''Voljela bih da slušateljima album donese osjećaj da trebaju biti samo ono što već jesu, da je ono što stvarno jesu i više nego dovoljno. Svaki dan smo bombardirani gomilom informacija što i kako bismo trebali, ne stajemo, uvijek negdje žurimo i svakoj postojećoj industriji je u cilju da nas uvjeri da nam samo još ovaj njihov proizvod ili savjet trebaju i onda je to to, konačno ćemo biti sretni i potpuni. Čini se skandalozno, čak ponekad uvredljivo, izgovoriti da je u svakom trenutku sve onako kako treba biti. Glazba je za mene uvijek iznova način da si to osvijestim i ako pritom mogu i nekome drugome, nitko sretniji od mene.''
S godinama i iskustvom mijenja se i odnos s publikom, ali i pogled na samu sebe. Misli li da ju publika danas doživljava drugačije nego na početku karijere?
''Pa jedan tren mi se čini da me doživljavaju drugačije, drugi opet da me doživljavaju potpuno isto i tako u krug. Ali kad povučem paralelu s vlastitim osobnim razvojem, i ja na sebe tako gledam. Znam i vidim da sam se dosta promijenila, došle su i neke godine, a onda opet vidim i da je to moje unutarnje dijete još tu i to me razveseli. Imam osjećaj da me publika uvijek vidi onako kako ja sebe vidim, a nekad ni samoj sebi to još nisam priznala, i zato je to tako čaroban odnos. Ne možeš doći na pozornicu i postići da ljudi skaču i vesele se, a tebi samoj je potajno dosadno i jedva čekaš da završiš. Jednostavno ne ide i ne možeš ih prevariti, oni savršeno zrcale tvoje emocije i ti njihove u svakom trenutku. Vjerojatno baš zbog te razmjene energije onaj tko jednom stane na pozornicu teško može zamisliti da se na nju više nikad ne vrati.''
Iako danas živi u Zagrebu, Slavonija i Osijek i dalje imaju posebno mjesto u njenom životu.
''Nedostaje mi obitelj i mir koji imam kod kuće, ali relativno često se vratim pa napunim baterije. U ovom trenutku budućnost vidim u Zagrebu, a što će život dalje donijeti, vidjet ćemo. Ni da mi je netko prije deset godina rekao kako će mi život danas izgledati, vjerojatno ne bih povjerovala tako da se ne volim previše vezati uz planove.''
Djetinjstvo i odrastanje u Slavoniji oblikovali su njezin karakter i umjetnički izričaj, a tih se dana rado sjeti.
''Najljepša sjećanja. Odrasla sam prvo u stanu, a zatim u kući s roditeljima i starijom sestrom, a osim škole uvijek sam se i bavila sa najmanje tri slobodne aktivnosti tako da sam odmalena naučila biti društvena i aktivna. Uz već spomenuti tamburaški orkestar, bilo je tu i folklora, pjevanja u zboru, literarne skupine... i oduvijek su mi bile bitne riječi i tonovi, što zapravo i sažima moje današnje zanimanje.''
Tradiciju danas mnogi zanemaruju, ali Mia smatra da tako ne bi trebalo biti.
''Mislim da je važno promicati tradiciju, to je korijenje koje nas drži uzemljenima u svijetu koji se ponekad mijenja vrtoglavom brzinom i uvijek će nam biti važan putokaz.''
U narednom razdoblju fokus će biti upravo na novom albumu, ali i na važnoj obljetnici karijere.
''Do kraja godine će svakako u fokusu biti ovaj album, planiramo ga i koncertno promovirati te izdati još koji singl. Sljedeće godine će i službeno biti deset godina od mog prvog albuma ''Život nije siv'', a vjerujem da će se to poklopiti i s nekim novim autorskim materijalom. Sve u svemu, puno toga me čeka u skorijoj budućnosti i veselim se svemu.''
Prisjećajući se svojih početaka, Mia i danas prepoznaje onu istu energiju koja ju je tada pokretala, a mnogi još pamte simpatičnu djevojku s ukulelama u rukama i njenim prvim hitom ''Život nije siv''.
''Ta je Mia imala velike snove, usijanu glavu i bila spremna puno raditi i truditi se za ono što želi. Više-manje je tako i danas, možda je eventualno glava malo opreznija zbog stečenog iskustva i zrelijih godina, ali i dalje me veseli sve što radim i kad si nešto ostvarim, već u redu čeka drugih nekoliko ideja i ciljeva kojima se jedva čekam posvetiti. Ako me dosadašnja karijera nešto naučila, to je da je proces uvijek puno važniji od rezultata, i to je nešto na što se neprestano trudim podsjećati.''
Dotaknuli smo se i Eurosonga, iskustva koje joj je ostalo u posebnom sjećanju. Mia je Hrvatsku s pjesmom ''Guilty Pleasure'' predstavljala 2022. godine, a ove godine tu čast ima ženska grupa LELEK s pjesmom ''Andromeda''. Ima li Mia za njih kakav savjet?
''Najviše im želim da nađu način stvarno uživati u tom kreativnom i logističkom kaosu koji je sastavni dio Eurosonga. Meni je to toliko sve proletilo i kasnije mi se dugo činilo da sam to sve sanjala, toliko ti se toga dogodi u nekoliko mjeseci da u stvarnom vremenu ne uspiješ to ni procesuirati. Zato je važno oko sebe imati ljude od povjerenja uz koje se ugodno osjećaš i na koje se možeš osloniti. Mislim da su naše ovogodišnje predstavnice drugačije, mistične i svoje, nadam se da će to prepoznati i Europa.''
Prokomentirala je i fenomen mladog vinkovačkog pjevača Jakova Jozinovića koji je posljednjih mjeseci najveća zvijezda regije.
''Mislim da Jakov ima neku posebnu energiju i toplinu koju su ljudi prepoznali i pozitivu koje nam svima kronično fali, a to je nešto što te nitko ne može naučiti. Drago mi je vidjeti da suvereno kroči svojim putem i da se u svemu tome dobro drži, što sigurno nije lako. Drago mi je i što znam da u timu ima dobre i poštene ljude koji su iskreno uz njega, što je jako važno.''
A kad se reflektori ugase, Mia ostaje vjerna jednostavnim stvarima koje je ispunjavaju. Otkrila nam je da uči i novi jezik.
''I kad ne pjevam, glazba je sastavni dio većine mog dana, pa makar u slušalicama u šetnji. Najdraža aktivnost za opuštanje mi je čitanje, a u zadnje vrijeme me usrećuju i sati yoge te učenje španjolskog. Ipak, najviše sam svoja na svome okružena ljudima koje volim, u nekakvom izlasku ili opuštenom kućnom druženju uz čašu dobrog vina ili, još bolje, na nekom putovanju. Išla bih bilo gdje, samo da se ide. Čim se malo maknem iz svakodnevnog i poznatog, osjetim kako se baterije pune.''
Ljubavni život drži podalje od javnosti, svjesno i dosljedno, ali otkrila nam je koje vrline cijeni kod partnera.
''Smatram da ljubavnom i općenito privatnom životu nije mjesto u medijima, u današnje vrijeme više nego ikad budući da su društvene mreže dosta pomaknule te imaginarne granice između intimnog i javnog. Nikad nisam ništa aktivno skrivala, živim kao svi drugi ljudi, samo većinu toga ne objavljujem i ne ističem i s tom sam odlukom zadovoljna. U svakom odnosu mi je najvažnije zdravo samopouzdanje. Mislim da ćemo teško biti dobri partneri, prijatelji ili nešto treće drugoj osobi dok se prvo ne potrudimo upoznati sami sebe.''
Pred nama je ljeto, a iako je za glazbenike radno, Mia ne zaboravlja na važnost odmora.
''Naravno, držim se one da bez kvalitetnog odmora nema ni dobro obavljenog posla. Svake godine nekoliko tjedana provedem u Dalmaciji, što kroz koncerte što privatno, bez toga ne mogu zamisliti godinu i ništa mi tako ne napuni baterije. Uglavnom to bude negdje između Šibenika, Splita i njihovih prekrasnih akvatorija. Veselim se i ovom ljetu, mislim da smo svi zaslužili malo dići sve četiri u zrak!''
A dok Mia između slavonskog mira kojem se uvijek vraća i dalmatinskog ljeta koje joj puni baterije pronalazi vlastiti balans, ''Negdje u ravnici'' nama ostaje kao nježan podsjetnik na vrijednost unutarnjeg mira i povratka onome što nas uistinu ispunjava.
