Joško Čelar, doajen šibenskog i hrvatskog novinarstva, prvu je reportažu objavio u "Šibenskom listu" 1962. godine, a s jednakim žarom radi i danas. U 93. godini Hariju Kočiću za In magazin je otkrio što ga motivira, na što je najponosniji iz bogate karijere te kako danas vidi profesiju kojoj je posvetio život.
Galerija
Već 64 godine Joško bilježi zgode i nezgode, velike i naizgled beznačajne događaje voljenog Šibenika i njegove okolice. Na klasičnu mirovinu, kaže, nikada nije ni pomislio.
''To je potreba za aktivnošću. Za duhovnom i tjelesnom aktivnošću. Kad vam to počne popuštati, a to se dogodi, onda znate da se bliži… Ali to treba nastojati održavati.'', govori Joško Čelar.
Uz grad kojem se uvijek vraćao, dva su motiva obilježila njegovu karijeru.
''Domovinski rat i priroda, rijeka Krka, o čemu imam danas veliku monografiju izdanu od Nacionalnog parka'', priča.
Iako su ožiljci rata iz Šibenika odavno iščeznuli, ljudi još pamte, a Joško se sjeća kada je pukom srećom izbjegao stradati od bombe koja je pala na krov susjedne kuće.
''Našao sam se u kupatilu. Vrata se rastvorila, u dvorištu autu ispali farovi, a meni nije bilo ništa. Da sam izašao van trideset sekundi prije, bio bih poginuo'', prisjetio se.
Biti ratni reporter, prisjeća se, iznimno je opasno, ako ćete raditi kako treba.
''Ja sam razgovarao s braniteljima dok je oko nas pucalo. Imao sam sreću kad su nas jedanput tukli iz okolice Skradina. Vidjeli su nas velikim dalekozorima kako gledamo Skradin gdje su padale jedna po jedna. Onda su uputili salvu minobacača, pedeset metara od nas. Bacili smo se pored ceste, u odijelu. Kad je prestalo, okrenuli smo se i magla natrag. Došli smo u neku gostionicu i tamo slavili što smo živi'', ispričao je.
Na pitanje što ga motivira na rad i u sedmom desetljeću karijere, ima spreman odgovor.
''Iz ljubavi. Iz ljubavi prema okolišu mom, prema životu, prema ovoj profesiji, prema svakome koga susretnem'', kratko je objasnio.
Prema novinarstvu, kao profesiji koja mu je odredila život, danas je kritičan.
''Ah… Uzdahnuo sam. Ne znam što reći. Mislim da je doživjelo jednu skalu takve profesionalizacije koja je otupila oštricu osjećajnog angažmana, privatnog, vlastite ličnosti prema nečemu što se radi. Postalo je obično tehničko ispoljavanje. To se vidi u novinama, to se vidi na televiziji, portalima i drugdje. Nema duše? Tako je!'', kaže.
Sa suprugom Anom ima sina, a bez obitelji bi, poručuje, svi njegovi uspjesi bili beznačajni.
''To je simbioza koja je neodvojiva od svakodnevnog života. Koliko ste dugo sa suprugom? Uh… dugo, dugo… Ona je Hvaranka, živi dugo u Šibeniku, bila je moja manekenka nekada'', kaže.
Doživjeti stotu Jošku nije gnjavaža, pa i u desetom desetljeću ima planove.
''Živjeti, živjeti, živjeti! Raditi, micati se… I vrijeme tako prolazi'', zaključio je.
Vrijeme prolazi, ali Joškove priče i fotografije ostaju, kao svjedočanstvo pronicljivog i agilnog svjedoka vremena, ispunjene ljubavlju prema ljudima, prirodi, odnosno, jednom, riječju - životu.
IN magazin gledajte od ponedjeljka do petka u 17:30 na Novoj TV, a propuštene emisije pogledajte besplatno na novatv.hr.
