Opisujući u intervjuu što je za njega sreća, Ruzgar Aksoy prisjetio se dana kada se zaista preplašio za svoje zdravlje. Zvijezda serije "Bit ćeš moja" karijeru je počeo kao radijski voditelj.
Glumac Ruzgar Aksoy, zvijezda serije "Bit ćeš moja" oduševljava publiku iz dana u dan. U svoju ulogu unio je dušu i to se vidi, no on kaže kako uspjeh serije treba zahvaliti i njegovim talentiranim kolegama. "Nikad neću zaboraviti svoju audiciju jer sam prvi put u životu otišao na probno snimanje s tri stranice monologa. Kad sam prvi put pročitao scenarij, primijetio sam da su likovi vrlo duboki. Zato smo u svakoj sceni znali točku kad trebamo reagirati. Koliko god smo se prije već susretali s temom, dubina likova bila je razlog pojavljivanja tako živopisnog scenarija. Naravno, uz to ne smijemo zanemariti ni faktor glume Neslihan Atagul i Buraka Ozčivita", kaže o seriji Ruzgar.
Da današnji Ruzgar može okrenuti glavu i među svim emitiranim epizodama imati priliku ponovno odigrati neku Tarikovu scenu, koju bi odabrao?
Može zvučati bahato, no osim nekih sitnih scena nema one koju bih želio ponovno odigrati. Jer u svakoj sceni razbijam glavu oko točke do koje je Tarik stigao i istražujem. Postavljam gomilu pitanja vezanih uz tu scenu. Iz tog mi razloga ne pada na pamet nikakav odgovor na to pitanje.
Oko koje si se scene najviše namučio?
Scena u kojoj na vrhu brda priznaje Kemalu da je ubio Ozana. Mučio sam se i u nekim scenama s Banu. Jer u konačnici Tarik voli neku ženu, uključuje se u njezin život. Međutim, ta žena radi za čovjeka s kojim je prije bila te s njim dijeli tajne iz kuće. I ima u prvoj sezoni jedna scena u kojoj jede s ocem i prvi put iskreno razgovara s njim. I to je bila scena koju je bio užitak igrati.
U kojem ti je periodu života gluma pokucala na vrata? Znamo da si u prošlosti posuđivao glas i radio kao radijski voditelj.
Da, četiri sam godine radio na radiju. Kad mi je to dosadilo, preselio sam se u Antaliju. Kako je tada došlo do bojkota, nastali su problemi oko posla sa sinkronizacijom pa sam približno mjesec i pol radio u Antaliji, čak sam se bavio prodajom čaja. Onda sam, kad su uklonjene teškoće, dvije-tri godine radio na posuđivanju glasa. Za vrijeme tog posla počela se vrtjeti priča kako mi je "lice baš pogodno za televiziju pa bi me mogli pozvati na audiciju". Na taj je način gluma ušla u moj život. Na Istanbulskom sveučilištu studirao sam na Odsjeku za radio, kino i televiziju, a kad mi se gluma pretvorila u posao, na istom sam području završio magistarski studij na Sveučilištu Halič. Nakon toga je, kako znamo, došao nastavak.
Ako stavimo na stranu etiketu glumca, koje bi druge etikete mogle zauzeti njezino mjesto?
Dijete, zabavan i razmažen. (Smije se.) Ako pitaš moje bliske prijatelje za mene, prvi epitet koji će ti direktno reći je dijete. Puno se zabavljam i ne mogu mirovati na mjestu. Oni koji me godinama znaju pitaju me: "Ti si se tako našalio, ali kako si se uspio izvući s time?" Jer da se netko drugi tako našali, izbio bi kaos. Usto mi daju i etiketu emotivca. (Smije se.) I govore mi da se previše zatvaram u kuću. Ta etiketa ima dva značenja. Kao prvo, svu nervozu, brige i probleme, ukratko, sav nepovoljni teret u životu ostavljam kod kuće. Kad izađem, da, katkad i filozofiram s prijateljima, ali najčešće se zezamo. Usto, osoba sam koja više voli provoditi vrijeme kod kuće.
Što je vas sreća?
Ako me pitate što je sreća, reći ću vam da je to svrbež. Jednoga sam dana gotovo bio sretan. Uhvatio me neki grč oko struka, pao sam u krevet sav se previjajući. Bila je riječ o bubrežnom kamencu. Mogao sam umrijeti od grčeva. Bilo je pred jutro, došao je liječnik i dao mi morfij. Dok kažeš keks, nestalo je tih strašnih grčeva i odjednom sam se našao u divnom svijetu... Nisam mogao vjerovati... Bio sam sretan, u doslovnom značenju sretan... Želio sam doista uživati u svojoj sreći. Ali, taman u tom trenu malo me zasvrbjelo iza uha. Kao da me ugrizla muha. Međutim, ja nisam htio pomicati ruku kako ne bih prekidao svoju sreću. Ali taj je svrbež kvario moju sreću. Nemajući kamo, podigao sam ruku i počešao se iza uha kako bi moja sreća bila potpuna. Ponovno sam ispružio ruku uza se. A potom, malo poslije... Malo poslije opet taj svrbež... Počešao sam se, pa malo poslije opet...
