Dživan Džanova slavni je turski glumac, a nama je najpoznatiji po ulozi negativca Rahmija u popularnoj seriji 'Tuđi život'.
Pogledaj i ovo
Dživan Džanova ime je koje je ostavilo trag u svakoj grani umjetnosti. Trenutačno svoj umjetnički potencijal usmjerava k slikarstvu misleći da ga je kazalište zapostavilo. To je maestralan glumac koji u svome domu ima šezdesetak svojih slikarskih djela i planira ih predstaviti na izložbi ako netko za njih pokaže interes.
Što vas je privuklo glumi u seriji 'Tuđi život'?
Prošlo ljeto odlučio sam se priključiti timu. Scenarij i likovi su posebni. Zaista mi se svidio lik Rahmija koji je posve drukčiji karakter od svih likova koje sam dosad igrao. I prije sam igrao negativce, kao u filmu '72. Ko¬ğu¬ş' ('Zatvorenici'), ali ta uloga nije bila kao Rahmijeva. Riječ je o različitim likovima, Rahmi je slojevitiji lik i ima grižnju savjesti, mora se suočiti s prošlošću i sa svojim sinom.
Imate li sličnosti s likom Rahmija?
Jako mi je poznat tip ljudi s njegovim mentalnim sklopom, ali i jako mi je stran. Ja ne bih mogao biti takav lik. Ne bi mi nikad palo na pamet kovati urote protiv svoga sina. I ja se ljutim na Rahmija.
S kakvim se reakcijama susrećete?
Na Instagramu mi je jedna mlada djevojka napisala: 'Proklet bio, tebe nitko u životu ne voli, umrijet ćeš sam...' Lijepo je poistovjetiti se s likom, ali to istodobno može biti i shizofreno. Loše je ako se netko odvoji od životne stvarnosti i traži je u nekom izmišljenom liku.
Kakvi ste bili kao dijete?
Majka me vodila liječnicima misleći da sam lud. Bio sam jako zločest kao dijete. Doduše, svako je dijete nestašno, ali ja nisam bio kao većina djece. Istina, nisam radio štetu. Kad bih bio zločest, majka bi mi odmah počela pjevati lijepe uspavanke i govorila bi mi da ih pjevam ako joj se što dogodi. Onda bih ja plakao i molio se da se mami ništa ne dogodi. Bio sam osjećajno dijete.
Jeste li se u stvarnom životu susreli s nasiljem neke ženske osobe?
Jesam. Imao sam jednu vrlo okrutnu učiteljicu u osnovnoj školi. Bila je nevjerojatno strastvena kad je riječ o batinama.
Koliko imate braće i sestara?
Imam troje braće i sestara. Odrasli smo u domu punom ljubavi i brige. Bili smo brojna obitelj.
Dolazite iz umjetničke obitelji, ako se ne varam. Tko je bio vaš slavni očuh?
Da, moj je otac bio redatelj i glavni intendant u državnom kazalištu, Mahir Džanova. Poslije sam odrastao uz očuha Kartala Tibeta, slavnoga glumca i redatelja. On je otac moje dvoje braće i zaslužan je što je cijela obitelj umjetnički nastrojena.
Je li i vaš otac zaslužan za vašu sklonost umjetnosti?
Naravno. Ja sam se jako ugledao na njega. Poznavao sam velika glumačka imena odmalena i oni su me jako voljeli. U takvu je životu teško ne biti naklonjen umjetnosti.
Što mislite o važnosti koja se pridaje kazalištu?
Kazalište je izgubilo ugled, točnije, nestalo je. Loše nam se piše.
Žalite li što niste imali djecu?
Jednostavno mi se u životu nije poklopilo. Želio sam imati djecu, jako sam želio. U srednjoj školi maštao sam da ću, kad napunim šezdeset godina, odlaziti u kazalište s unucima. Međutim, nisam imao priliku popeti se na stubu koja bi vodila do toga da imam unuke. Ne ispadne sve onako kako smo zamišljali. Ali nisam zbog toga osjećao preveliku prazninu. Činjenicu da nemam djecu ne doživljavam kao golem gubitak u svome životu.
Onda bi vaša druga kajanja mogla biti vezana uz ovisnost o alkoholu...
Život je preda me dovodio i dobre i loše ljude. Kad bolje razmislim, svi su oni imali utjecaj na moj život. Trenutačno sam zadovoljan sobom. Imam tisuću zanimacija, nemirna sam duha, znam se posvađati sam sa sobom. Ali u životu se zaista ni zbog čega nisam pokajao.
OVDJE možete pogledati 'Tuđi život'.
