Hvala Ameriko, a sad…Idemo kući!
Prozujite s nama kroz sve showbizz vijesti dana – Lajkajte Showbuzz!
Dvorane su prazne, mikrofoni rastavljeni, tehnika složena i već na putu za New York, nema više s nama Željka, Chacha, Goge, Mate, Šime, Bubbe, Jerrya… Vrijeme je da se krene.
Nakon vaganja prtljage, jer nema šale s dodatnim kilima (preskupa je to igra) krećemo na aerodrom. Po nas dolazi jedno jako zanimljivo vozilo u koje smo stali svih nas 10 i sva naša prtljaga…a sve skupa ne izgleda veće od običnog kombija. Vidjet ćemo kako doći do tog auta. To bi bilo rješenje za nas.
Kontrole i provjere na aerodromu prolazimo bez većih problema. A s aerodroma šaljem i izvještaj iz Chicaga. Klapa je vesela, lica su mirna i baš se vidi iščekivanje. Tiha patnja nam je svima doći kući. Dio klape koji su sad dobili nadimak 'tabletaši' … zabavljaju se igrajući virtualni fliper.
A mi konzervativci… razgovaramo, razmišljamo… i mislimo se kako će to izgledati ubuduće…kad svako bude ima svoj tablet i slušalice s izolacijom od buke (jer eto…i to već neki od nas imaju)? Rasprava zapravo vodi u zaključak kako je današnja tehnika super, omogućava da se svaki dan vidimo i čujemo sa svojima, da razmjenjujemo fileove, šaljemo poruke… ali ujedno je i asocijalni okidač kod čovjeka. Mislim da će društvo morati nametnuti odgovore na ta pitanja, postavljanjem novih društvenih normi.
Ja sve nekako slutim da smo se rano počeli radovati povratku. Imamo par presjedanja, letovi su u gusto…i može biti svega. Nisam pesimist, ali počinje loše. Let kasni 2 sata. Hladno je i ledena kiša koči avione u polasku. Svaki treba biti odleđen prije polijetanja i mi krećemo kasnije. Već tada nam je jasno da nećemo uhvatiti let za Zagreb (iz Londona) i doći doma oko 15:30. Pada mi mrak na oči. I dok tako odsutno gledam kroz prozor aviona…imao sam šta vidit. Grom udara u avion. Gase se svijetla, pale ona pomoćna, stuarti govore da svi budu mirni, da je sve ok… Nakon 3-4 minute javlja se kapetan, s objavom da se to zaista i dogodilo, i da ima nekih sitnih kvarova, ali da nastavljamo let po planu.
Isti tren izlaze stuarti i nude dodatno piće, vidim da svi uzimaju kratka pića. Svi su šokirani. Nema druge nego pomoliti se. I dok se 'crvamo' po avionu, ne znamo ni sami spavati ili ne spavati, eto nove trešnje. Sasvim solidna turbulencija i propadanje aviona. Treba li nam ova kušnja?
U Londonu pokušavamo povezati letove. Prebacuju nas na kasniji let za Zagreb i tada saznajem da ću u Splitskoj zračnoj luci biti tek oko 22 sata. K tome nam je još i propala karta ZG-ST, pa moramo kupiti novu. A iako je već smiješno moje pisanje oko hrane, moram reći: propao mi je i ručak. A tako sam mu se radovao. Slijedi detoksikacija…a onda i korizma. Valja dovest organizam u red.
>> Sretni ko' mala djeca: Cambijevci na utakmici Chicago Bullsa!
Sad treba provesti još 9 sati na aerodromu. Nismo spavali, nismo zapalili cigaretu već …o ho ho. Spontano smo se razišli po aerodromu…svatko u svoj kraj. Da svako pregrize svoj jad. Našli smo se isto tako…nakon 3-4 ure, kad su se svi skulirali.
U ovom trenutku misli su pomiješane, neću sada niti rezimirati o USA turneji. Bilo nam je lijepo: vidili smo lijepi komad Amerike, njenu kulturu, različitost. Upoznali smo ljude domaćine, ali i mnoge naše ljude po prvi puta s klapskom pjesmom. Koncerti su nam bili uspješni i zadovoljni smo sami sa sobom. S nizom visokokvalitetnih i disponiranih izvedbi. Bacili smo 'ješku'za druge klape koje će poći iza nas, otvorili sebi prostor i dobili mnoge pozive. Otvorili smo i svoja razmišljanja prema nečem novom, a i našli jako zanimljivog producenta-partnera. Sve su to veliki plus. Zato ne dam da me ova činjenica što smo na aerodromu, besciljno i dugo, ojadi. Sutra moram na posao, nema se kad odmarati do subote. A onda, ako Bog da lijepog vremena… otić ću na motoru u svoj đir, mahniti poznatima rukom: 'evala', sjest u kakvi kafić uz more, stavit naočale, noge ispružiti na drugu stolicu, jednu kratku sa šlagom i zapalit. Ljudi moji kako je kod nas lijepo živiti.
Međutim naši problemi još traju. U Londonu saznajemo da su nam propale karte na relaciji Zagreb-Split. Što sad? Kako kupiti karte za nas 10. Ljudi na šalteru nas uvjeravaju da nema večernjeg leta i da ćemo morat ostati spavat u ZG. Sva sreća pa da u klapi imamo dvojicu koja rade u Zračnoj luci Resnik. Zovu se poznati, traži se pomoć, od oba aerodroma, Croatia Airlinesa… Ipak ulazimo u zrakoplov prema Zagrebu bez znanja o tome oćemo li uhvatit let i kupit karte. Po dolasku u ZG trčimo prema kupnji karata, a drugi trče prema zračnoj kontroli – uspjeli smo. Iako nismo imali karte, i nismo bili rezervirani, čekali su nas. A čekala nas je i ekipa Nove TV. Dok smo davali intervju, kolege su prolazile body check s našom prtljagom. A u zrakoplovu je bio i gradonačelnik Kaštela, Joško Berket koji nes je eto i simbolično poveo put Kaštela, Robert Pauletić (koji jako voli našu klapu) kojem smo pjevali na vjenčanju jednom prilikom, obožavana Nives Ivanković… Nitko se u zrakoplovu nije ljutio jer je zbog nas zadržan pola sata. Došli smo u Kaštela, sletjeli…i onda…doček. Osoblje aerodroma napravilo nam je 'špalir'. Ko bi se nada da ćemo to doživjeti!?
I za kraj…meni jedna draga pisma od Saše Antića
'Složija san sendviče, nešto za cugu
busolu i vriću, krenija prema jugu.
Evo plana: 10 dana do Jadrana
trčećin korakon poput Conana za tri dana.
Kad dođen doma prvo leć pa odma vanka,
na rivu tamo di je banka, sa ekipon,
naručit kavu s mlikon, čašu vode i slušat nove zgode
Trač partija, doživljaji s partyja, šta san kupija,
koliko san platija kuna, nove teorije turizma i baluna
i digniteta dok me truju cigaretama.
Standardna slika, modna revija cvika,
uvik ista spika lokalnih umjetnika,
svi nešto gnoje, samo kroje i broje,
mislin se dobro je, evo mene među moje.
Evo me doma, bolje san odma,
nema nervoza, odmaran mozak.
Evo me doma, dobre volje san odma,
na materinoj spizi, šta skuva ću izist.
Masu poznatih lica, dva-tri nova vica,
babe dide dica, tate mame kolica;
pijen Pipi, osjećan se hipi,
u cvitu Mediterana poput bana,
koža mi upija bakreni sunčani sok,
sve je o-k, sidimo do sumraka, do zalaska sunca
nebo se crveni, gore vatre u meni,
sve cvate, pročistilo čakre,
energija žubori ka potok,
već kontan kad ću na otok.
A prika vadi hobić šta ga je složija za ponit,
stari neću te odbit idemo na đoging.
Miris mora i borova, izbacujen olova
šta se skupilo dok san se školova.
Odjednon, sve je prosto,
sto posto mogu shvatit onu staru
'ma ko ovo more platit'.
Evo me doma, bolje san odma, nema nervoza, odmaran mozak
Evo me doma, dobre volje san odma, na materinoj spizi, šta skuva ću izist'.
Pozdravljaju vas, konačno po domaćem:
Edi, Jozo, Ivan, Alen, Petar, Hrvoje, Andrija, Dino, Tonči i Vinko.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
