Pjevačica je otkrila svoje slabe točke.
Nakon što je otvorila dušu i iskreno priznala da joj je trebao hladan tuš zbog kojeg danas ima za normalan život, pjevačica Neda Parmać odlučila je pisati o hrani, zbog koje nerijetko ima problema u karijeri.
Pogledaj i ovo
U mojoj obitelji, osim glazbe, posebno mjesto zauzela je i hrana. Moj tata zna reći, najviše volim jesti hranu, dođe mi kao glavni obrok. Ali, jednako kao što volimo jesti toliko volimo i dobro izgledati. Mamina glavna poštapalica nakon svakog ručka bila je «od sutra na dijetu». Tata je čak napisao pjesmu «od ponedjeljka». Možete pretpostaviti što to od ponedjeljka. Naša velika sreća je u tome što svaki tjedan imamo ponedjeljak pa se nikad nismo ni žurili. Ima ponedjeljaka.
Na meni se zapravo još i najmanje vidi koliko cijela moja obitelj uživa u hrani.
Nikad u životu si nisam bila dovoljno mršava. Čak ni kad sam imala 47 kilograma.. znam znam, žene, sve znam.. koji vrag? Ali to je ovo glupo društvo. Žena mora izgledati ovako i ovako. Djeca razviju poremećaje.
Tako ni ja, kao ni većina žena koje poznajem, nisam potpuno zadovoljna svojim izglednom, ali znate što.. ja volim jesti!!!
I to kasno! Nema mi ništa slađe od doći doma navečer i navaliti na finu klopicu.
Ja sam jedna od onih iritantnih žena kojima je meso fuj.
Ali zato obožavam škrob i da.. zašto baš od svega gluten mora biti najukusnija stvar na svijetu?! Peciva, tjestenine, štrukli, pizze, rižota… daj!!! Daj svega.
Ali ne, ja moram paziti jer ne daj Bože debele pjevačice.
Moja boljka je moja škembica. Uvijek sam je imala. Mama kaže da smo jednostavno tako građene i ima istine u tome. Napijem se vode vidi se. Dok sam živjela sama nekako sam i mogla opaziti, a danas …
Cijeli život slušamo kako treba izbaciti večeru. Doručak pojedi sam, ručak podijeli s prijateljem, večeru daj neprijatelju.. je li tako bilo? Ne mogu. Ne mogu je dati neprijatelju nema šanse. Još kao klinka sam pokušavala. Evo primjer. Unatoč neuspjelim pokušajima da preskočim večeru, taj dan sam odlučila da jednostavno moram. Sutra je zadnji dan srednje škole. Školski zbor pjeva pjesmu koju je tata napisao za Ploče uz moju klavirsku pratnju, naš razred je u finalu košarke, igraju ekonomija i gimnazija, moramo ih dobiti, i trčim školski kros na kojem sam zadnje dvije godine bila druga. Jednostavno moram imati ravan trbuh!
OVDJE pročitajte i sve o povratku Nede Parmać na estradu.
I tako legnem u krevet gladna. Ne mogu zasipat, ali držim oči zatvorene. Ne znam koliko dugo mi je trebalo da izaspem, ali buđenje je za mene to jutro značilo novu pobjedu nad sobom! Uspjela sam!!! Napokon sam uspjela! Oblačim usku crvenu majicu koji imam već dugo ali čuvam za ovu posebnu prigodu. Taj dan se moja oprana kosa posebno sjajila. Čak sam i maskaru nanijela posebno dobro. Osjećala sam kako se kosa kreće na laganom povjetarcu, ostavljala sam sjaj za sobom, ljudi su se okretali, i svom tom zanosu odjednom, niotkud, flashback… vizija mene kako ustajem iz kreveta… vraćam se u sadašnjost zbunjena sa prestravljenim izrazom na licu. Sad već sjaj koji ostavljam manje blješti.. i opet udar vizije… otvaram frižider. Vadim margarin i marmeladu… režem kruh.. mažem… otvaram usta… neeeeeeeeeeeeeeeeeee!!!!!!!!!!!
Dragi ljudi, ja sam tu večer, u polusnu, pojela sve!
Povjetarac je stao, kosa splasnula..
Nema veze! Cijeli dan sam rasturila. Opet sam bila druga na krosu, moj razred je pobijedio u košarici, a zbor i ja smo zvučali odlično!
I sve to iako sam večerala. U snu. Odustala sam od pokušaja da ne večeram. Pomirila sam se s tim da volim večerat i jednostavno smanjila dnevni unos. I sve je bilo ok. Nisam imala škembetinu, sjećate se?
Danas se više nego ikad borim sa tom škembom. Milijun puta sam rekla i opet ponavljam, da se ne bavim ovim poslom baš bi me bilo briga. Mala škembica, pa šta. Ali kad te nakon obilnog objeda ljudi počnu maziti po trbuhu čestitajući ti na trudnoći onda ti nije baš svejedno, a na svadbi, hvala Bogu, hrane ko' u priči. I da se razumijemo, ovo ne piše žena koja samo sjedi i jede, ovo pišem ja koja trčim redovito, koja je u teretani dva puta tjedno i vikendima skače ko luđak.
Večera je za mene dobila novo značenje i nakon što sam rodila.
Adriana je bila grozna bebica. Ja to mogu reći jer sam je rodila.
Noću mi nije dala spavati, danju mi nije dala živjeti. Pobjeći 20 minuta na trčanje je bio uspjeh i onih pola sata razlike nakon što ju uspavam i pridružim joj se je bilo moje vrijeme. Vrijeme da uživam u SVOJOJ hrani. I to činim svaki dan.
Voljela bih da nismo opterećene i da nam se ne nameću takvi kriteriji jer to nije normalno. Kako da imam ravan trbuh kad su mi tu svi vitalni organi?! Direktno TU ide harna, a i donedavno sam bila kuća putujuća!
Super mi je kako u zadnje vrijeme rade kampanju sa plus modelima, kao, ok je imati viška.
Da, ok je. Zaboravljamo da su to sisati guzati modeli koji i sa 10 kg viška imaju struk kao ja. Što je sa nama koje se debljamo svugdje samo ne u cicama i guzicama? Ja recimo sve fino skupljam oko struka, u rukama i naravno podbradak. E to je plus size model kojeg nitko ne želi vidjeti. Pa ni ja.
Ljudi me redovito nude hranom. Kad god sam u parkiću netko se ponudi da me nahrani. Ali ne odustaju lako. Počela sam izmišljati opravdanja tipa «upravo sam sad jela» ali na to dobijem odgovor « da, ali ovo je desert» ili «ne mogu sada, čeka me ručak doma» a ovaj će «pa malo predjela», a u zadnje vrijeme sam čak počela govoriti «hvala na ponudi ali pazim». Nadala sam se da će to skratiti proces ali ne… ljudi su u šoku.. « ti paziš? Ali zašto? Pa mršava si daj jedi!!».
Roditelji su me stvarno lijepo odgojili i ne mogu svakome dogovarati, a ne volim ni biti drska ali ponekad se poželim zaderati «DAAAA!! ZATO ŠTO PAZIM ZATO SAM MRŠAVA!!!! TKO NE BIH VOLIO POJESTI TVOJ FORNET !?? RECI TKO?!???!!» ali ne, ja se samo osmjehnem i zahvalim.
Jer dobar izgled mi je u opisu posla… da da…
Reče ona žvačući…
na instagramu
