Mirko Ilibašić oduševio je gledatelje svojom glumom u seriji ''Na granici'', koja se krajem siječnja vraća na male ekrane.
Mirko Ilibašić je mnogima poznatiji kao Dado iz serije ''Na granici''. Ovaj luckasti mladić koji je u seriji ponosni član dobrovoljnog vatrogasnog društva Lokvica, gledatelje je osvojio svojom simpatičnošću, iskrenim osmjehom ali i sjajnom glumom.
Pogledaj i ovo
Inače, Mirko je i privatno vrlo ugodan, pristojan i simpatičan mladić no njegov je život baš poput najbolje drame koju ste ikada pogledali. Iza njega su brojni uspjesi, ali i tužni dani kroz koje je ovaj mladi glumac prolazio tijekom svojeg odrastanja. Samo za dnevnik.hr otkrio je brojne detalje iz svojega života, a saznali smo i brojne pikanterije za koje vjerojatno niste ni pomislili da se vežu uz vašeg omiljenog ''Dadu''.
U seriji glumite luckastog Dadu koji je vatrogasac ali radi i nerede po selu. Koliko ''Dado'' i Mirko imaju zajedničkog?
"Dado" i Mirko imaju zajedničko to što je Mirko u svojem djetinjstvu znao praviti nerede po selu gdje je odrastao, a to su zvonjenje po kućama, krađa trešanja i ponekad sa svojom ekipom provocirao starije ljude. Vjerujem da su takve stvari radili i drugi u djetinjstvu, tako da mi se nije bilo teško poistovjetiti sa tom stranom "Dade".
Rođeni ste u Osijeku, ali glumu ste studirali u Tuzli. Kako ste završili tamo?
Nakon što sam zbog slomljene noge i ne položenog ispita iz lutkarstva izgubio pravo studiranja na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, gdje sam upisao glumu iz prve, morao sam pronaći drugo mjesto gdje bih završio ono čime se želim baviti i čime se trenutno bavim. Svoju sreću po preporuci kolege Armina Omerovića našao sam u Tuzli, gdje sam sa desetkom diplomirao glumu.
Ali ljubav prema glumi vučete još od djetinjstva. Kako je to izgledalo u djetinjstvu dok ste još sanjali o ovom zanatu?
Budući da sam u djetinjstvu bio dosta hiperaktivan u kazalište sam išao sa školom kako bih samo pravio nerede, no jednog dana nešto me privuklo da ne odem sa svojom ekipom u ložu pa sam odlučio otići sjesti u prvi red. Zavjesa se otvorila i ja sam ostao zadivljen kao da me neka magija obuzela. Zapitao sam se kako oni znaju tekst napamet, kako mogu biti drugačiji nego na televiziji, kako drugačije govore i ono najvažnije pitanje mogu li i ja ovo?
Vi ste dijete devedesetih, bila su to teška vremena. Kako je izgledalo vaše odrastanje?
Moje djetinjstvo je bilo teško zbog nekih drugih okolnosti, ne zbog rata. Prvi dio djetinjstva odrastao bez oca, ali uvijek sam bio pozitivan, razigran i radišan te sam i igrao nogomet gdje sam stekao prijatelje za cijeli život. Kroz sve to uspio sam na kraju i upoznati sa svojim ocem s kojim sam sada u jako dobrim odnosima.
Zbog posla ste preselili u Zagreb. Bojite li se velegrada?
Više se ne bojim, ali moram priznati da sam u početku bio malo u strahu kako ću se snaći, no ubrzo sam se prilagodio svim linijama ZET-a. I sada nakon pola godine provedene u Zagrebu moram priznati da bih mogao svoj život provesti u Zagrebu, pošto je Zagreb odlično mjesto za sve one koji žele raditi i napredovati u svom poslu.
S vama je došla i zaručnica. Recite nam malo više o njoj. Kako se zove, koliko ste zajedno, čime se ona bavi…
Moja zaručnica se zove Mateja Lončarević, zajedno smo dvije godine, trenutno radi za jednu poljsku tvrtku. Želja joj je da otvori svoj salon vjenčanica u Zagrebu, pošto je njezina majka nedavno otvorila salon u Osijeku, nadam se da će uspjeti u tome, a ja sam joj velika podrška.
Vi ste i jedan od organizatora Tuzla Film Festivala. Ima li u BiH ijedan filmski festival šansu dobiti svoj prostor u medijima pored Sarajevo Film Festivala koji je na svjetskom glasu?
Tuzla film festival kroz svoj rad i organizaciju dokazao je da ima svoj prostor ne samo u Bosni i Hercegovini nego i šire budući da svake godine sve više i više napreduje i dobiva priznanja i podršku ostalih filmskih festivala, a neka od njih je kroz svoje kratko postojanje i rad već nadmašio.
Po čemu je vaš festival posebniji od ostalih?
Tuzla film festival poseban je po svom programu i organizaciji koja omogućuje mladim generacijama da uživaju u future generation filmovima, kvalitetnim radionicama za studente glume i produkcije koje su svake godine sve posjećenije, ne samo od studenata već i od onih koji bi se htjeli baviti tim poslom. Također festival omogućuje mladim glumcima da kroz trajanje festivala upoznaju glumce, redatelje i producente s ovih prostora kako bi jednog dana možda dobili ulogu i uspješno započeli svoju karijeru.
Čuo sam da se nadate i angažmanu u nekom od zagrebačkih kazališta.
Što se tiče angažmana u nekom od zagrebačkih kazališta trenutno čekam da se objavi natječaj kako bih se mogao prijaviti i pokazati svoj talent na daskama koje život znače. A najveća želja mi je angažman u gradskom dramskom kazalištu Gavella koje smatram jednim od najbolji kazališta u Hrvatskoj.
Privatno se dosta družite s Petrom Puškarićem. Kako to izgleda kada vas dvojica izađete van zabaviti se?
Ja baš nisam neki tip koji preferira izlaske. Petar i ja se najviše družimo kod mene u stanu, u društvu naših dama, gdje možemo opušteno sjediti i razgovarati o bilo čemu. Pošto Petar voli puno jesti u svakoj pauzi na snimanju idemo negdje jesti gdje također provodimo puno vremena zajedno. I moram priznati da sam uz Petra naučio puno toga o ovom, a i drugim poslovima i na tome sam mu zahvalan.
Što vam najviše nedostaje iz Osijeka, što iz Tuzle, a što obožavate u Zagrebu?
Iz Osijeka mi najviše nedostaje mama i sestre, te glumci iz HNK-a uz koje sam glumački odrastao i puno toga naučio. Što se Tuzle tiče najviše mi nedostaju kolege s klase, prijatelji koje sam stekao tijekom studija, te burek, ćevapi i jeftino pivo. U Zagrebu najviše obožavam to što se uvijek nešto događa, ima puno kazališta što mi pruža priliku da gledam kolege i prijatelje s nadom da ću i ja s njima zaigrati u nekom od zagrebačkih kazališta.
Živimo u vremenima kada mnogi s lakoćom postanu zvijezda. Brojni projekti danas preko noći stvore zvijezdu. Kako se mislite boriti za svoje mjesto na sceni? Svaki dan se pojavi neka nova konkurencija.
Za svoje mjesto na sceni mislim se boriti i borim se glumačkim talentom i sklapanjem prijateljstava i poznanstava s ljudima iz glumačkog svijeta. I mislim da mi za sada dobro ide.
Što vam je najvažnije u životu?
Za mene najvažnije u životu je da budem zdrav, provodim vrijeme sa osobom koju volim, družim se sa obitelji i prijateljima, budem sretan i bavim se najboljim poslom na svijetu, a to je gluma.
Radite među ljudima koji dolaze iz oblasti kulture i estrade, tu je dosta izražen ego. Imate li problem s egom? Ako da, kako ga rješavate?
Nemam problem s egom budući da sam lako prilagodljiv svim situacijama u životu, ali imam problem s mladim ljudima koji su dosta ne kulturni i nemaju poštovanja prema starijim i iskusnijim ljudima od njima.
S kakvim ste se sve zgodama susreli na ulici nakon što su vas prepoznali slučajni prolaznici?
Na ulici sam se susreo s ljudima koji zbunjeno gledaju u mene, neki od njih me prepoznaju i priđu mi, neki se samo smješkaju, neki žele razgovarati i ispituju me o detaljima serije koje ne smijem otkriti. Naravno u veći slučajeva padne i pokoja fotka. A najsmješnije od svega je to kad me pitaju jesi ti Dado iz serije "Na granici".
na instagramu
