Predstava „Raspad sistema“ kazališta Kerempuh premijerno je izvedena u nedjelju 27. 1. 2019., a njezin je prvi izlazak na zagrebačku kazališnu scenu bio obilježen gromoglasnim pljeskom publike u trajanju od nekoliko minuta, salvama smijeha te potpunim no urnebesnim – kolapsom jedne kazališne predstave.
Galerija
„Raspad sistema“ britanska je komedija originalnog naslova „The Play That Goes Wrong“, a napisali su je glumci i dramatičari londonskog Mischif Theatrea za izvođenje u vlastitom ansamblu. 2015. godine ta je predstava dobila uglednu nagradu Olivier za najbolju komediju godine, a Kerempuhova inačica jednako je genijalna.
U formi teatra u teatru pred publiku se postavlja zabavan zadatak svjedočenja kataklizmičnom raspadu kazališne predstave koju postavlja amaterska kazališna trupa. Nakon sukoba u redovima ansambla, svađa s redateljem i očajničkim pokušajima „intendanta“ te skupine da sve održi na okupu, njihova predstava „Ubojstvo u Dvorcu Haversham“ na jedvite jade uspijeva ugledati svjetlo dana. Sklepan od potrganih dasaka „koje život znače“ te u apsolutno nikakvim uvjetima, no uz obilje entuzijazma glumaca, taj se kazališni krimić pred očima gledatelj pretvara u prvoklasnu parodiju.
Baš kao što nalaže Murphyjev zakon, sve što može poći po zlu - definitivno pođe
Ruše se zidovi, scenografija umalo ne ubije glumce, ozljede na radu su petominutna pojava, glumci zaboravljaju svoj tekst, ne znaju kada izlaze na scenu, zidovi i rekviziti padaju, no jedno ostaje – entuzijazam i želja za izvođenjem glumačke trupe.
Iako glumci i ravnatelj kazališta pokušavaju publiku zavarati i nastaviti iluziju da sve ide po planu, doslovni raspad sistema je neizbježan. Problemi počinju u startu – scenografija se raspada, da bi na kraju kulminirala u nevjerojatnom rušenju zidova. Gradacijom od poteškoća dolazimo do opće katastrofe koju glumačka trupa svejedno iznese sa smiješkom na licu.
Radnja je bazirana na britanskoj recepturi klasičnog krimića. Ladanje, elita, oluja i ubojstvo. Tko je ubojica i koji je motiv ubojstva?
Raskošan dramski tekst koji obiluje karakterističnim engleskim humorom i scenama koje neodoljivo podsjećaju na krimiće Agathe Christie, a ugođajem na društvenu igru Cluedo, osim sjajnih replika obiluje i neverbalnom komikom koju rijetko možemo vidjeti u hrvatskim kazalištima.
Britanski humor + slapstick komedija = zagarantiran uspjeh
Kvalitetan fizički teatar svoj šarm ne gumi već više od 100 godina, kada je postao popularan diljem američkih pozornica u obliku vodvilja, lakih i zabavnih kazališnih komada koji su svoj humor temeljili na nizu fizički zahtjevnih gafova. Padanje sa scene, bacanje po pozornici, veranje uz zidove i baratanje rekvizitima te grotesknost, pretjeranost tih situacija elementi su klasične slapstick komedije u stilu Charlieja Chaplina i Bustera Keatona, prvaka toga žanra.
Posebno je pohvalno što se ansambl Kerempuha uopće upustio u ovaj podvig stvaranja kvalitetnog spoja „whodunnit“ komedije i slapsticka jer se taj tip teatra u hrvatskim kazalištima rijetko viđa, a i općenito se smatra da je humor baziran na fizičkim gegovima pomalo zastarjela forma. Unatoč tome, „Raspad sistema“ briljantno dokazuje kako je u ljudskoj naravi smijati se smiješnim i bizarnim situacijama, a da divljenje fizičkim vratolomijama ne gubi svoju čar.
Sjajna glumačka postava, na čelu s doista fantastičnim i komičnim Hrvojem Kečkešom, svakom je liku udahnula osobnost, karakter i poseban tip humora. Komičnost ovog komada izvire iz želje glumaca da, iako im ništa ne polazi za rukom, publici pokažu najbolje sebe. Izvode nepotrebne vratolomije, gestikuliraju i govore preteatralno, bacaju se jedni drugima u naručje s toliko žara da gledatelj pomisli kako će se ozlijediti, izvode pjesme i razbacuju se svojim talentom kako bi gledateljima poručili koliko su oni kao izvođači zapravo sjajni, iako njihova predstava u cjelini baš i nije.
Pravo je osvježenja vidjeti kvalitetnu posvetu Busteru Keatonu u izvedbi domaćeg kazališta. U režiji Borka Perića, „Raspad sistema“ iznenadio je publiku, izmamio osmijeh na lica gledatelja te učinio da dva sata intenzivnog kazališta prođu vrlo brzo.
Također, osobita pohvala za postojanje pauze. U vremenima kada suvremeni teatar diktira nepostojanje pauze pa se tako gledateljstvo muči s trosatnim predstavama bez predaha, gledati nešto lako, bezbrižno, a pametno izvedeno i uz to moći predahnuti, vrijedno je svake hvale.
Previđamo dugu, sretnu i bogatu budućnost „Raspadu sistema“, koji će zasigurno igrati još barem nekoliko sezona. Kerempuh ima hit.
