Potresni prizori iz Turske i Sirije ovih dana obilaze svijet. Iako vrijeme nemilosrdno curi, ljudi žele pomoći unesrećenima, a Hrvatska se još jednom pokazala kao mala zemlja velikog srca. Posebna se priznanja ovih dana, uz njihove vlasnike, mahom volontere, odaju i potražnim psima. Ove pametne glavice obučene su za traženje ljudi u ruševinama, a priču o trenutačno najhvaljenijim njuškicama donosi vam Sanja Jurković za In magazin!
Oči cijelog svijeta uprte su u Tursku i Siriju. Prošlo je točno tjedan dana od stravičnog potresa, a šokantni prizori gdje se zgrade u samo nekoliko sekundi ruše poput kula od karata bili su tek uvertira u ono što je uslijedilo. Strah, tuga, očaj i beznađe jasno se ocrtavaju na svakom licu koje u ruševinama traži tek tračak nade o sudbini svojih voljenih.
Nikako ne smijemo zaboraviti cijelu vojsku volontera koja se u proteklih tjedan dana uputila u smjeru Turske i Sirije, no heroji o kojima se posljednjih dana najviše govori su oni na četiri noge.
''Potražni psi mogu biti, u principu, svi psi jer svi psi imaju to fascinantno osjetilo njuha, njihov njuh je, ovisno o pasmini, deset tisuća puta jači od ljudskog. Međutim, ono što se pokazalo iskustveno je da se najviše koriste ovčarske, odnosno retriverske i lovačke pasmine'', objasnila je Bojana Šantić, iz Hrvatske udruga za obuku potražnih pasa.
''Recimo, imamo i dobermanku jednu koja je u jednoj potražnoj akciji nedavno našla jednu staru dementnu gospođu'', rekao je Edo Kadić, Hrvatska udruga za obuku potražnih pasa.
A sada traže desetke tisuća nestalih u ruševinama potresom pogođenih područja.
''U našoj udruzi mi obučavamo pse da rade na air scent princip rada, to su psi koji traže opći miris čovjeka, opći miris živog čovjeka. Dakle, oni ne traže konkretnu osobu, oni ne moraju pomirisati neki odjevni predmet'', dodala je Bojana Šantić iz Hrvatske udruge za obuku potražnih pasa.
Na terenu zamjenjuju i do 20 ljudi, a čak 1000 četvornih metara mogu pretražiti unutar samo 20 minuta. Zbog ovoga su potražni psi neprocjenjivo bogatstvo na terenima poput ovih u Turskoj i Siriji, gdje ljudski životi ovise upravo o njihovu lavežu.
''Kada nađu čovjeka laju opetovano do trenutka dok vodič ili medicinska pomoć ne dođe do unesrećenog čovjeka. Na taj način se psi uče da reagiraju na ljude koji su nepokretni. Učimo ih da ljude koji stoje ili hodaju uopće ne reagiraju'', kaže Šantić.
''Pas kad nađe unesrećenu žrtvu u nekakvom podrumu ili šumi, pas mora lajati po dvije, tri minute dok vi to čujete i prijavite i dođete sigurnim putem jer ne možete uletiti bezveze'' objasnio je Kadić.
Zrelost dosežu oko pete, a u mirovinu idu oko desete godine života. S obzirom na nezahvalan teren po kojem se kreću, idealna težina im je oko 20 kilograma, a svakako je zanimljivo i da su najčešće u pitanju - ženke.
''Pa da, sad će se netko možda naljutiti, ali kod nas u udruzi, meni se čini da ima više ženskih pasa nego muških. Možda su upornije, kad se prime nečega da to izguraju do kraja'', govori Edo.
''Svaki pas, u principu, koristi jedan od načina nagrađivanja. Cilj naše obuke je da nađemo što je psu najzanimljivije, tako da neki psi rade na hranu i dobiju hranu kao nagradu za svoj posao, neki rade na igračke'', dodala je Bojana Šantić.
Osim činjenice da vam mogu spasiti život, ove se njuškice zapravo ni po čemu ne razlikuju od vaših kućnih ljubimaca. Mazni su i zaigrani, a djecu i ljude, kao što vidite, obožavaju.
''Buga je moj kućni ljubimac, pas sa trosjeda i fotelje, ona je mađarska vižla, stara sedam godina i zadnjih šest godina smo potražni tim. Ovi psi se nikako ne ralikuju od onih - doma s kauča. Recimo, ja sad imam doma štene od 4 mjeseca, i sad njih dvije gospodare trosjedom, a ja nakon sedam godina moram sjediti u fotelji, evo, toliko se razlikuju - apsolutno nimalo'', objasnio je Kadić.
Često im tepamo i zovemo ih našim najboljim prijateljima, oni to uistinu i jesu, no ujedno su mnogo više od toga, što su ovih dana dokazali i cijelom svijetu.