Oliver Dragojević preminuo je 29. srpnja 2018. godine, a sjećanje na njega čuvaju bojni bezvremenski hitovi koje je otpjevao.
Prije točno četiri godine napustio nas je jedan od omiljenih hrvatskih pjevača svih vremena, "stari morski vuk" Oliver Dragojević.
Pogledaj i ovo
Preminuo je u KBC-u Split u ranim jutarnjim satima 29. srpnja 2018. nakon teške bitke s karcinomom pluća, koji mu je dijagnosticiran u kolovozu 2017. godine.
Prvi nastup nakon dijagnoze, a ujedno i posljednji za života održao je 15. listopada 2017. na humanitarnom koncertu "Vjeruj u ljubav". Tada je skinuo kapu i pokazao da mu je od kemoterapije otpala kosa.
Pred publikom se još jednom pojavio 23. ožujka 2018. godine, kada je primio Porina za životno djelo, ali putem videopoziva, a to je bilo njegovo posljednje obraćanje javnosti.
"Hvala vam svima, uživajte u večerašnjoj večeri, guštajte u svemu, jer ča je život vengo fantažija", poručio ja tada, a upravo to mu je bio i životni moto do samog kraja.
Oliverova je smrt cijelu Hrvatsku obavila tugom i prvi put u povijesti naše zemlje proglašen je Dan nacionalne žalosti.
Dva dana nakon smrti na splitskoj rivi okupilo se tisuće Oliverovih obožavatelja koji su mu s njegovom obitelji i kolegama došli uputiti posljednji pozdrav, a katamaran kojim je otplovio na vječni počinak u Velu Luku na Korčuli pratilo je i oko 500 plovila uz brodske sirene.
Spektakularne fotografije njegova ispraćaja u Splitu tada su obišle cijeli svijet i još jednom potvrdile koliko je bio obožavan u Hrvatskoj, ali i šire.
Osim brojnih obožavatelja, Oliver je iza sebe ostavio neutješnu suprugu Vesnu, s kojom je u braku bio 44 godine, sinove Dina, Davora i Damira te petero unučadi, a postumno ih je dobio još dvoje.
Ožalošćeni su bili i brojni njegovi kolege s estrade, među kojima je bio omiljen i koji se svake godine na obljetnicu njegove smrti okupljaju u Veloj Luci, u kojoj se održava koncert njemu u čast.
Rijetko koji glazbenik može se pohvaliti i nastupima u londonskom Royall Albert Hallu, pariškoj Olympiji, slavnom Opera Houseu u Sidneyju i njujorškom Carnegie Hallu, a to je samo još jedan dokaz da je imao karijeru na svjetskoj razini te da je mogao uspjeti bilo gdje.
No unatoč zvjezdanom statusu, Oliver je do samog kraja ostao prizeman i skroman te je upravo to smatrao i svojim najvažnijim postignućem.
"Moj je najveći uspjeh što mi se čini da sam ostao normalan. Jer to je, ne znam, može te prevariti ovo blještavilo scene i možeš zamisliti da si netko, izvanzemaljac ili svemirac... Ja znam točno, nema zvijezda, nema legendi!" kazao je za IN Magazin u ožujku 2017. godine uoči svojeg velikog koncerta u zagrebačkoj Areni.
Oliver je rođen u Splitu 7. prosinca 1947. godine. Djetinjstvo je proveo u Veloj Luci, koju je do kraja života nazivao domom. U Splitu je završio glazbenu školu, a najprije je naučio svirati glasovir, potom klarinet i gitaru. Glazbu je zavolio već kao dječak, točnije u petoj godini života, kada mu je otac Marko poklonio usnu harmoniku, kojom je zabavljao djecu iz svoje ulice, a često i putnike na trajektu Split – Vela Luka.
Na pozornici se prvi put pojavio 1961. godine s grupom Baloni na Splitskom dječjem festivalu, a u to je vrijeme i s bratom Aljošom snimao svjetske hitove za Radio Split. Dvije godine kasnije postao je pjevač i klavijaturist splitskog benda Batali, a 1967. na nagovor Zdenka Runjića nastupio je na Splitskom festivalu s pjesmom "Picaferaj". Kratko je surađivao s Dubrovačkim trubadurima, a sudjelovao je i u osnivanju grupe More.
Presudni trenutak u njegovoj karijeri dogodio se 1995. godine, kada je na Splitskom festivalu izveo Runjićevu pjesmu "Galeb i ja". Nije pobijedio, no to ga je vinulo među zvijezde i od tada je ostao jedno od najvećih imena na domaćoj glazbenoj sceni.
"Cesarica", "Magdalena", "Nadalina", "Skalinada", "Trag u beskraju", "Moj lipi anđele" i "Boginja" još su neki od bezvremenskih hitova koje je otpjevao tijekom karijere duge čak 50 godina, a kroz njih će sjećanje na njega živjeti vječno.
na instagramu
