Sonja Savić legenda je jugoslavenskog glumišta koja je bila poznata po svom promuklom glasu i svojim ulogama u uspješnim filmovima 80-ih. Preminula je 2008. godine u 47. godini života u Beogradu od prekomjerne doze heroina.
Sonja Savić počela je glumiti daleke 1975. kao četrnaestogodišnja djevojčica. Iza sebe ima četrdesetak ostvarenja, mnoštvo nagrada poput Zlatne arene u Puli i specijalne nagrade žirija festivala u Veneciji, ali i svojevrsnu blokadu kada je srpska kinematografija u pitanju. Donosimo dosad neobjavljeni intervju s legendom jugoslavenskog glumišta.
Pogledaj i ovo
"Izgleda nevjerojatno, ali je nažalost istinito – danas organizatori i producenti odlučuju tko će glumiti. Mnogi redatelji kažu mi da, kada se spomene moje ime, produkcija odmah “skače na noge“ i stavlja mi zabranu. Nikad nijedan skandal nije bio vezan za mene, nikada se nisam onesvijestila, zakasnila na snimanje. Neki su scenaristi u delirijum tremensu vođeni u bolnicu, bili su na heroinu i liječeni su o državnom trošku, a poslije su kao nagradu dobili pisati seriju. Ja sam sve svoje bitke dobijala sama, ali i sve svoje obaveze ispunjavala bez greške, bez obzira na stanje u kakvom sam bila", kazala je glumica koja nikada nije "igrala kako su drugi svirali".
Kada se počela baviti glumom, pored nje su bili sami velikani jugoslavenskog glumišta od kojih je imala što naučiti. "To je bila takva garda glumaca pored koje mi je bilo čast stajati, a kamoli glumiti. Značilo je puno biti u društvu ljudi poput Pavla Vujisića, Zorana Radmilovića, Milene Dravić, Mire Furlan. Svi dobri ljudi odoše", ne krijući emocije pričala je Savić, ističući da sebe smatra čovjekom bez domovine jer ne zna više kako joj se zemlja zove i kome pripada.
"Nestale su one prave vrijednosti. Izgubile su se, dok mi, koji smo u ta teška vremena zadržavali kozmopolitski duh, jer je tada antirežimski bilo zadržavati kulturu, još tražimo svoje utočište. Ljudi iz Ateljea su nakon 27 godina dobili kazalište. I ja bih voljela dobiti neko utočište jer mi je teško boriti se sama, ispraćati stare, a dočekivati neke nove ljude." Od mlađe "garniture" iz svijeta sedme umjetnosti posebno ističe Rašu Andrića i njegove filmove "Munje" i "Kad porastem bit ću kengur".
"On je divan, duhovit i plemenit, na neki način subverzivan čovjek, koji govori o svom gradu. Za pojedine ne znam što rade ni u pozorištu ni na filmu. Moram spomenuti i Gorana Gajića, čovjeka koji je uspio napraviti seriju ("Vratit će se rode") koju cijela zemlja, kako god da se zvala, gleda." Budući da su joj stavili "veto" na filmske uloge okrenula se alternativnom kazalištu. Sa slikarom Điletom Markovićem i lingvistom Sašom Radićem (član benda "Supernaut") osnovala je trupu.
"Bili smo praktično jedini, uz Fleku iz "Partybreakersa", otpor u Beogradu iz koga su drugi nicali. Drago mi je što smo posijali sjeme koje je, srećom, urodilo plodom. Trupa je uradila sedam multimedija, i u Kanadi je "Play", film koji za temu ima studente i uniforme, centralni događaj galerijskih prikazivanja. Nakon 10 godina rada stigle su i pohvale. U Ljubljani su me prozvali "ikonom pobune" i moram priznati da mi je to imponiralo", riječi su glumice koja je sa projektima nastupala u Sarajevu, Mariboru, Ljubljani, ali ne i Beogradu.
"Ono čime se mogu ponijeti, ne ponositi, nego ponijeti, to je što sam uspjela izbrisati granicu između života i poziva. Dočaram li to svaki put uspješno i do koje mjere mogu vladati scenom, ne znam. Trudim se da moja riječ dovoljno dugo putuje da može publici zadržati pažnju jer, i poslije toliko godina, ja i dalje brinem o tome šta publika misli".
Legenda jugoslavenske kinematografije kaže da čovjek bira životnu priču, ali da poslije priča vodi čovjeka. Ona je na početku umjesto braka i obitelji izabrala karijeru. Kasnije je život odlučio umjesto nje. "Čovjek sa kojim sam trebala imati obitelj poginuo je 1989. Svirao je pianino i bio učitelj jazza. Baš u trenutku kada je trebao doći meni i odvesti me iz Beograda, poginuo je. Drugi, kada se pojavio, bio je mlađi i onog trenutka kada je stao na noge i stigao do novca, probudio se njegov ego, i ja sam tako platila cijenu što sam ga uspjela prevesti preko mosta. Izgleda da je samoća cijena moje slobode", pričala je glumica ne pokušavajući obrisati suze koje su u svježoj srpanjskoj noći pomutile sjaj njezinih očiju.
Sonjina baka znala je kazati da se u ljudskim očima sve može pročitati. U Sonjinim očima čitala se tuga i samoća. "Ima još jedna bakina izreka koje se često sjetim – "žagre ti se oči". Danas bi mnogim generacijama, kada prođe ponoć, mogli to kazati. A njima oči "žagre" od tko zna čega, a to nije dobro ni za njih ni za obitelj."
Dva mjeseca nakon ovog intervjua Sonji Savić oči su prestale "žagriti". Mnogi će pamtiti kako su joj oči "žagrile" od zadovoljstva i sreće, od želje za životom i vječitom borbom sa samom sobom. Neki će njezine oči pamtiti i po smrtonosnom "zovu" koji je na kraju privukao k sebi, a neki po umoru od onog istog života zbog koga je vrijedilo boriti se. Autorica ovih redaka pamtit će da su Sonjine oči "žagrile" od tuge i samoće. Sonju Savić posebno raduje medijska razvijenost, a rastužuje je što usprkos tome svi sliče jedni na druge.
"Gledala sam crnogorske programe i smijala se. Potpuno su isti kao u Srbiji – intervjui sa biznismenima, interijeri njihovih jahti, u Srbiji prikazuju hotele, dosta reklama, kvizova, pjesama. To je prevršilo svaku mjeru. Još više kada znate pozadinu, tko i što stoji iza svega toga", ogorčena je čuvena "strina" Slavka Štimca iz filma "Braća po materi".
Čudi se glumica kako su neki ljudi zaboravili tko su, odakle su, što su bili. "U Crnoj Gori imam prijateljicu s kojom sam studirala. Ovdje je postala nešto veliko, a ja nisam sigurna umijem li ju pozdraviti kada se sretnemo. Njen govor abdominalno-barokne sijenke, ponašanje neke velike gospođe iz 19. stoljeća, prstenje. Jednostavno, ne prepoznajem je. Ali ona zato ima moć, profesorica je, čak je i u Beograd dolazila predavati."
Na sceni nikšićkog Bedema izvela je multimedijalnu dramu "Tajna vjenčane fotografije", po tekstu Olge Stojanović, a publika je pljeskom, poljupcima i ovacijama pokazala što misli o glumi Sonje Savić. Jedna od poruka drame bila je da je svatko – dijete neke generacije.
"Ja sam dijete NATO generacije, generacije koja je čekala postati zrela, a onda u međuvremenu ostarjela. I sada se borimo ponovno biti mladi. Moja je borba da se što duže i što češće srećem sa publikom, da im poklonim predstavu. Posljednje uloge glumice koja nikada nije prihvatila "primitivni duh umjetnosti" bile su u filmovima "Jug-jugoistok", "Od groba do groba", "Princ od papira" te u seriji "Vratit će se rode".
Preminula je prvog dana jeseni 2008. godine od prekomjerne doze heroina, piše Kurir.
na instagramu
