Ivana se ovaj put osvrnula na sve što je ženama donijela emancipacija.
Nova kolumna, Iza ogledala, govori o emancipaciji žena. Ivana se pitala koliko je ona zapravo dobra?
Što nam je donijela emancipacija? Sto puta sam si postavila to pitanje. Definitivno određenu vrstu slobode. Možemo biti svoje, raditi poslove koji su nekada bili rezervirani za muškarce, same se brinuti za sebe, biti na visokim pozicijama, biti samohrane majke, voditi kućanstvo, biti savršene majke, uživati u tome... Je li je to stvarno to što smo htjele, jesmo li uistinu slobodne i neovisne? Ili nam to daje lažan osjećaj sebe pokazujući se u javnosti koliko smo jake i koliko toga možemo, a negdje u dubini svojeg bića osjećamo da smo ranjive, nježne, da nam treba pažnja i čeznemo za onim princem na bijelom konju iz dječjih bajki o kojem smo slušale dok smo bile djevojčice.
Maštale smo kako će jednog dana doći taj savršeni princ spasitelj i svi problemi će nestati, bit ćemo napokon sigurne u njegovom zagrljaju. Mislim da nam je ta emancipacija donijela jednu veliku odgovornost i puno truda i zalaganja. Nestala je ona žena kojoj su muškarci donosili cvijeće, otvarali vrata, pridržavali kaput, kupovali nakit, nosili kofere i trudili se na sve moguće načine da se ona osjeća dobro. Sve je to nestalo kad si današnja žena sama kupuje nakit koji joj se sviđa i ona je ta koja bira muškarca i svjesna je toga.
Današnji muškarci su pomalo izgubljeni, to je moj dojam. Izgubili su svoju funkciju ratnika i lovca koji donosi svoj plijen i trofej doma. Zašto da nosi kad žena to može sama. Ne treba joj on za to. Zašto joj uopće treba? Dale smo svojim muškarcima usisavač i krpu u ruke, dale smo im bočicu i mijenjanje pelena, brigu oko djece, stavile smo im pregaču i želimo ih pretvoriti u kućanice, pod izgovorom da sve treba biti ravnopravno, jer ako ja donosim lovu doma onda netko treba i brinuti o kućanstvu.
Je li nam je takav muškarac zanimljiv? Možda u prvo vrijeme, ali s vremenom se počinjemo pitati pa gdje je taj macho muškarac za kojeg smo se udale nestao. Nestao je kad smo mi preuzele mušku ulogu, mi smo svemoguće i možemo sve. Zar to nije opterećujuće? Meni osobno se čini da jest. To postaje s vremenom naporno. Mislim da bi se svaka žena voljela opustiti i skinuti taj teret i toliki osjećaj odgovornosti koji si je sama nametnula. Željele bi biti samo žena, nježna ranjiva, plakati na muškom ramenu, biti samo majka koja može biti sa svojim djetetom barem prve tri, a ne da ide raditi dok je dijete praktički još na sisi.
Ipak bi, svaka žena, duboko u sebi voljela biti u miru bez te muške uloge koju si je sama stvorila. Biti samo žena, dočekati svog ratnika lovca na kućnom pragu i pasti mu nježno u zagrljaj, znajući da je to njezin muškarac, a ona se napokon može prepustiti i biti ono što jest... Samo žena.
OVDJE možete pročitati sve Ivanine kolumne.
