Nova kolumna 'Iza ogledala' osvrnula se na ratne devedesete. Ivana Banfić otkriva koje su sve strahote prolazili glazbenici.
Devedesete. Definitivno najburnije razdoblje u mojem životu. Vrijeme velikih promjena, raspad Jugoslavije, rat, stvaranje hrvatske države, opći kaos. Bila sam jako mlada na samom početku svoje karijere, puna entuzijazma, željela sam stvarati dobru glazbu, donijeti nešto novo, svježe, nešto što je totalno kontra situaciji u kojoj smo se svi našli.
Nešto veselo i pozitivno, puno energije, neku glazbu koja me dizala, jednostavno nisam si dozvolila da odustanem i slomim se u neizvjesnosti rata. Furala sam svoj film i stvorila I. BEE koja je bila neustrašiva , zabavna, koja je pomicala granice i bila slobodna. Zašto pišem o devedesetima? Nevjerojatno je da je danas glazba iz devedesetih ponovno u modi. Ljudi su to sami izabrali i opet se vrte hitovi poput ŠUMICE, IZA PONOĆI, TEK JE DVANAEST SATI...
Koncerti su rasprodani i svi pjevaju te pjesme od A-Ž i to generacija koja se još tada nije ni rodila. Kako je bilo nastupati devedesetih? Bilo je napeto, pjevala sam po ratištima, bodrila branitelje, prošla sam sve klubove koji su postojali, nastupala sam skoro svaki dan. Živjela sam u autu i na pozornici, to je bio moj život. Željela sam da svi budu sretni i hrabri i da vjeruju kao ja da će sve to jednom završiti i da će biti ok.
Vjerovala sam, nisam se slomila. Sjećam se jednog nastupa na sam Božić. Nije važno gdje. Nastupala sam u klubu gdje je na krovu kluba bio BST(bestrzajni top). Ušli smo u klub u kojem su svi prisutni bili naoružani do zuba, ali vidno veseli i raspoloženi, točila se rakija kao voda, hektolitri alkohola. Pomislila sam, ajme meni. Nije mi bilo svejedno. Ulovio me je strah pogotovo kad sam vidjela kombinaciju alkohola i oružja. Brzo sam ga maknula i počela razmišljati o tome kako ću zabaviti ove ljude koji su došli zbog mene da zaborave na strahote koje su prošli.
Krenuo je koncert i jedan od prisutnih za šankom imao je kuburu. Odmah sam to snimila krajičkom oka. Pomislila sam, neće valjda to ispucati. Naravno da je ispraznio i to točno na plesnom podiju ispred pozornice na kojoj smo bili plesač TT i ja. Usrala sam se od straha, jeza mi je prošla kroz kičmu. Razmišljala sam, ako pobjegnemo nemamo kud, publika je tako nabrijana, nije pametna ideja. Nastavila sam kao da nije ništa, a dotični je punio cijelu noć tu kuburu i ispucavao je u plafon i to ispred nas. Nikom to nije smetalo, publici je to bilo super. Kad bi on ispucao oni bi uzvikivali: JEEE... Prihvatila sam njihovu igru i na svu sreću nitko nije stradao. Uspjela sam zadržati hladnu glavu i biti fokusirana samo na pozitivu, jer da nisam tko zna kako bi to završilo. Bilo je još takvih dogodovština, mogla bih knjigu napisati. Možda i budem jednog dana.
OVDJE pročitajte sve kolumne Ivane Banfić.
