Maja Šuput piše Dnevnik za DNEVNIK.hr. Naime, krenula je na još jedno putovanje, ovog puta u Mexico... Pročitajte kako provodi dane, ali i noći!
Pogledaj i ovo
Jutro je bilo u najmanju ruku naporno. Nitko se nije mogao ustati na vrijeme jer su nam se zaredale duge, neprospavane noći, a plan je bio krenuti što ranije iz Cancuna u Tulum. Ne, ne mislim opet tulumariti, već se grad zove tako. Već posljednjih par godina slušam nekolicinu svojih prijatelja kako je Tulum hot spot trenutno, vidim po Instagramu da su od Božića pa do prve polovice siječnja svi tamo i da je jednostavno 'place to be'. Vozimo se u kombiju i prepričavamo sinoćnje događaje.
To su one stvari koje ne pišem, naravno. Jedan bodyguard vozi, drugi je suvozač. Ovaj koji vozi već sedmi dan nije prozborio ni riječ. Uopće ne znam kako čovjek zvuči. A ovaj drugi, Silver, koji nas drži za ruku kad idemo i do WC-a, odgovori samo kad ga se nešto pita. Ne znaju engleski. Ja ne znam kad ti ljudi spavaju. Kad se probudim, oni su pred vratima, kud god idemo oni su negdje da ih mi ne vidimo, a oni vode nas. Kad idemo spavat, odvedu nas do vrata. Jedino u klubu stoje baš s nama za stolom. Nisu baš u cvijetu mladosti pa pretpostavljam da su ludi od nas. Nismo stali divljati od kad smo došli. Uglavnom, nakon dva sata vožnje stižemo u Tulum. Izgleda kao malo fancy selo.
OVDJE možete pročitati sve nastavke dnevnika Majine meksičke avanture.
Sve je pomalo divlje i netaknuto, a opet vidiš da je sve na svom mjestu. Kao one cure koje kao furaju 'no make up', a uvijek izgledaju savršeno. Hoteli su im savršeni. Mali butik hoteli koji su spoj boho i modernog stila. Mi smo, međutim, uzeli vilu. Najljepšu vilu sa šest soba, malim bazenom na terasi s koje puca pogled na prekrasnu lagunu. Dakle, kad vam kažem da sam se smrzla od ljepote. Centralna soba je dnevna i blagovaona, i ona u kojoj se rade after partyji, a svatko od nas ima svoju malu kućicu koja se broji kao soba. Odmah smo se bacili na ležaljke i uživali u 30 stupnjeva - koje ću za par dana očito gledati na slici. Navečer smo se odlučili po preporuci otići na večeru u Gitano. Restoran kao da je u džungli.
Ovdje je dress code isti kao na popodnevnim partijima na Ibizi. Znači, da obučete ono u čemu bi išli u Zagrebu vani, stavili bi vas na stup srama. Svi su super casual, nema štikli, šminki, a frizura je ona 'baš sam oprala kosu i pustila da ju vjetar osuši'. Tu dolazi ekipa dubljeg džepa i rafiniranog ukusa. Nema Meksikanaca, a ni onih loših, pijanih turista iz Cancuna. Večera je bila gastronomski pornić, a već sam navilla da je boca tekline na stolu samo da se tu i tamo presječe ono što pijemo. Naravno, pijemo najbolju tekilu, a ne neko smeće da mi treće oko izraste. U restoranu svira glasna glazba. Chill house, ništa naporno, čisto da se ljuljaš. Potpuni je mrak, svjetla su samo male, crvene žarulje koje vise sa drveća.
Ne možeš opalit pošteno sliku ni za lijek, a tu se baš nitko ni ne slika. Kao, došao sam zbog sebe, a ne da stavim sliku na Instagram. Odjednom, dižem pogled sa stola, a restoran pun k'o čep. Naime, jednostavno svi dolaze na piće pa odjednom cijeli prostor postao plesni podij. Svi plešu, penju se po stolicama, piće se toči u potocima, chill house je sada house i vidim ja da je Tulum mjesto za tulum. I naravno, onda se svi sele po kućama na after. Ne moram ni reći da je naša dnevna soba izgledala kao prihvatilište u jednom trenutku. Glazba je bila toliko glasna da smo probudili pola fancy sela, ali očigledno tu nikom ništa ne smeta. Tulum je stvarno tulum.
