Maja Šuput piše Dnevnik za DNEVNIK.hr. Naime, krenula je na još jedno putovanje, ovog puta u Mexico... Pročitajte drugi dan njene avanture!
Pogledaj i ovo
Buenos Dias... Nakon toliko neprospavanih noći, samo samo željela malo sna uhvatiti da se organizam prebaci na meksičko vrijeme, ali u šest ujutro jet leg je odradio svoje i vec sam u sobici pila svoj omiljeni espresso. Kroz prozor svoje prekrasne sobe vidim terasu na kojoj spremaju doručak i sama pomisao da cu nakon nahladnijeg prosinca u Hrvatskoj (gdje mi se guzica smrzla više puta na pozornicama ) doručkovati na suncu - daje mi energiju za početak dana.
Raduje me što je danas po planu odlazak na piramide, iako sam vidjela sve i svašta u životu, piramide su me zaobišle pa ce mi ovo biti prvi put, a svaki prvi je uvijek fora.
OVDJE možete pročitati prvi dio Majinog Dnevnika za DNEVNIK.hr.
Nakon sat vremena vožnje od hotela cijela moja mala grupa prijatelja i naš bodyguard Silver stizemo u Teotihuacan. Plan je, naravno, popeti se na vrh piramide sunca koja je visoka 65 metara, i to vam sad zvuči kao ništa lakše. Znači, to strmo penjanje po tim divovskim stepenicama ( ne zaboravite da sam ja mala pa da je moj korak manji od ostalih) me ostavilo bez daha desetak puta. To fakat nije šala. Imala sam osjećaj ko da sam svadbu pjevala. Da se razumujemo i mojim prijateljima je bilo teško, nije do mene. Kad smo se popeli, bili smo ponosni kao da smo osvojili vrh Kilimanjara. Uzeli smo vodiča koji ne zna engleski pa smo tour slušali na španjolskom.
Prijatelj koji je s nama, Pablo, sve nam je prevodio pa je zaista sve bilo jako cool. Meni je najsmješnije što je bodyguaerd morao ići stalno s nama pa se čovjek i penjao i spuštao i slušao tour i vodio me na WC... Uglavnom, ako se nađete u blizini, obavezno pogledati ovo svjetsko čudo jer je fascinantno i zabavno. Nakon kulturnog uzdizanja, slijedi ručak. Vode nas na drugi kraj grada u restoranu Arroyo. Milijun godina duga tradicija, ogroman restoran s valjda 1000 mjesta i pompozna pozornica jer dok ručak, gledaš pravi meksički show.
Količina hrane koju smo pojeli je besramna, ali najbolje od svega je što mi nismo ni znal što jedemo. Dečki su nam rekli da moramo probati specijalitet kojeg zovu meksički kavijar. Objasnili su nam da je to neka vrsta graška kojeg umotak u tortilju, preliješ umakom po izboru... Uglavnom, kad smo pojele, rekli su nam da su to mravlja jajašca. Zalile smo to tekilom, koja je bila melem za atmosferu. Naime, cijelo vrijeme mariachiji pjevaju i plešu na pozornici, show kojeg se ne bi ni kazalište posramilo. Nakon toga idu po stolovima i pjevaju po željama. I ne znam kako se to meni događa, ali glazba je bila samo za našim stolom. Iako nismo znali pjesma, imala sam osjećaj da je svaka moja i da me svaka u dušu dira. Da, tekila je čudo!
