Zašto se redatelji odlučuju na ratne i postratne teme? Zašto ljudi reagiraju upravo na takve filmove? Gdje i kada to prestaje?
Ratna i postratna tematika pojavljuje se, u pravilu, u velikom postotku u domaćoj kinematografiji. Često se mogu čuti komentari, a pogotovo mlađe publike, kako bi sa takvim temama trebalo 'olabaviti', a posvetiti se nekim novim, drugačijim žanrovima i tematikama. Zašto se redatelji odlučuju na postratne teme? Zašto ljudi toliko reagiraju upravo na takve filmove? Gdje i kada to prestaje? Odgovore smo potražili kod predstavnika nove generacije redatelja, nagrađivanog i cijenjenog Dalibor Matanić.
Pogledaj i ovo
'Zlatne godine', 'Kako je počeo rat na mom otoku', 'Četverored', 'Maršal', 'Bogorodica', 'Duga mračna noć'... Popis je dugačak, a navedeni filmovi drame sa pozadinskom pričom iz Domovinskog ili Drugog svjetskog rata. I Matanićev 'Zvizdan'dotiče se ratne tematike, od čega redatelj ne bježi, te objašnjava zašto se odlučio na snimanje filma takve tematike.
'Mislim da bi bilo jako neiskreno raditi filmove u kojima se ne osjećaju nuspojave rata i tranzicije'
'Mislim da je ljudima sigurno dosta povijesti, nekako priželjkuju okretanje ka sadašnjosti i budućnosti. To je glavni razlog zašto sam snimio Zvizdan, da se obračunam s poviješću, sa svim njenim negativnim tekovinama i pokušam ukazati na neki novi, humaniji put za ove prostore. Umjetnost mora biti oštra, analitička, a prije svega humana, ne smije podilaziti, ne smije glorificirati samo jednu stranu, u stvari ne smije uopće odabrati stranu. Oni filmovi koji prikazuju rat kao elementarno zlo puno točnije komuniciraju s publikom koja nije naivna, koja prva osuđuje patetične ispolitizirane pamflete.Mislim da bi bilo jako neiskreno raditi filmove u kojima se ne osjećaju nuspojave rata i tranzicije jer čim izađete na ulicu vidite kako je puno ljudi opterećeno time, postali su žrtve toga i žive u prošlosti. U ovakvoj zemlji mislim da jedino umjetnost može pokazati neki bolji put koji gleda ka naprijed, a ne iza svojih leđa, kaže Matanić u intervjuu za Dnevnik.hr.
Na pitanje zašto se redatelji hvataju u koštac sa takvim temama, Matanić kaže da se radi o zrcalu svakodnevnice, barem kad se radi o njegovim filmovima.
'Ne znam što smo toliko skrivili da smo osuđeni na ovakav primitivizam u svim segmentima društva'
'Postavljam svoje filmove kao zrcalo svakodnevnice, ne bi li ukazao na sve probleme koji se gomilaju oko nas, a u Zvizdanu idem korak dalje - u borbu za ukazivanje na neki novi put. I nikad ne razmišljam kalkulantski oko filma, mislim da je to najgore što autor može napraviti. Uvijek slušam svoje srce i svoj bijes. Zašto bijes? Zato što se ovi krajevi u kojima živimo, ova naša mala zemlja nikako ne može pomaknuti na neki bolji nivo gdje dominiraju tolerancija, oprost i kultura. Ne znam što smo toliko skrivili da smo osuđeni na ovakav primitivizam u svim segmentima društva', dodao je.
A novo vrijeme, koje će neminovno doći na hrvatskim ekranima, Matanić se ne boji. 'Sigurno da neke teme neće biti aktualne s vremenom, ali ja se ne bojim za ove krajeve, oni nas uvijek iznova iznenađuju. To je dobro za filmove, ali ne i za ugodan život. Bitno je samo da umjetnost bude hrabra. Niti jedan segment društva: niti politika, niti ekonomija niti crkva ne smiju biti sveti pred umjetnošću. Umjetnost pročišćava upravo svojom iskrenošću i hrabrošću i niti jedan od navedenih segmenata ne smije se miješati u njen integritet'.
'Zvizdan' je, kaže, toliko priznat u svijetu, upravo jer nudi humani korak na bolje, bori se da ovi krajevi ne ostanu usamljeni i tužni. Poziva ljude na veliko srce, na praštanje i ljubav. Takva poruka je, složit ćemo se, itekako potrebna.
'Dosta je bilo i ustaša i partizana, mislim da je vrijeme za neke nove Hrvate koji vole i opraštaju'
'Kažem da ako film promijeni jednog čovjeka to je već velik posao, a moj cilj je da ih bude sve više. Zato je Zvizdan toliko priznat u svijetu jer nudi humani korak na bolje, bori se da ovi krajevi ne ostanu usamljeni i tužni. Hrvatska je prelijepa mala zemlja koja mora imati veliko srce. Ali ne jednom godišnje na nekoj humanitarki, nego svaki dan, svake minute. Dosta je bilo i ustaša i partizana, mislim da je vrijeme za neke nove Hrvate koji vole i opraštaju'.
Budućnost u novim i drugačijim žanrovima
Budućnost samog hrvatskog filma i kinematografije ne može i ne smije ležati na isljučivim žanrovima kakve smo gledali dosad. Upitan zašto se na domaćim ekranima ne gledaju češće horori, ili primjerice znanstvena fantastika, Matanić daje nedvosmislen odgovor. To je nešto što nas čeka! 'Mislim da će žanrovskih uradaka upravo takve vrste biti sve više. Interes postoji, samo prije nije bilo sluha. Ponovo kroz HAVC-ov sistem potaknulo se autore da se više okrenu takvim temama, punokrvnom žanrovskom filmu iz procjene da bi to itekako moglo zanimati publiku', predviđa redatelj. Jedva čekamo!
A on? Što bi on sam želio napraviti, a još nije?
'Hoću napraviti film gdje mogu staviti sve glazbenike koje volim, mislim na strane glazbenike naravno, ne obazirati se na (pre)skupe iznose otkupa prava, nego otvoriti arhivu i početi izvlačiti omiljene pjesme'...
Čekamo.
na instagramu
