Neki momenti ne traže mnogo riječi, ali zato ostave trag za čitav život.
Uvijek je najteže stati pred domaću publiku, gledati oči u oči neke poznate ljude i njih pjesmom nagovoriti da zajedno slave život. Stari plac postao je ponovno, makar jednu večer, prostor okupljanja kao u slavne dane kada su se ovdje igrale velike, povijesne utakmice. I ove se večeri igrala jedna takva povijesna utakmica, ali je razlika u tome što su ovdje sve ekipe došle igrati zajedno, bez podjela, otvorenog srca i poštovanja prema legendi ovog glazbenog sporta koja im je pružila jedno od najljepših koncertnih iskustava u povijesti grada. Mjesto gdje su se nekada slavile pobjede i tugovali porazi tako je postalo pozornica još jedne velike emocije: povratka doma.
Zato i nije moglo početi drugačije nego s pjesmom "Zavezanih očiju (Evo me doma)". Jer upravo tako zatvorenih očiju, ali širom otvorena srca Gibonni se vratio svom gradu, svojoj publici, svojim ljudima. Splićani, njegovi susjedi, prijatelji, familija, sve su to ljudi koji znaju svaku riječ, svaki stih, koji ne dolaze na koncert, nego na susret. Od prve "Evo me doma" do posljednje pjesme "Hodaj", zborski su prenosili energiju od duše do duše između trinaestak tisuća ljudi.
Bila je to večer puna starih hitova, novih osjećaja i onih trenutaka koje ne možeš ni planirat ni ponovit. Pjevao se "Libar", "Mirakul", "Sreća", "Udica", "Tajna vještina", "Žeđam", "Lažu fotografije", "Cesarica" i brojni drugi hitovi. Na pjesmu "Vrime da se pomirim sa svitom" u publiku je puštena jedna mala jedrilica na koju se uspela jedna djevojka, pomno odabrana Gibonnijevim pogledom.
Uzdignuta nad tisućama kao simbol svega što ta večer predstavlja: slobodu, snove, zajedništvo i vjeru da nas glazba može ponijeti tamo gdje srce vodi. Bila je to slika koja se ne da inscenirati. Slika koja nastane samo kad su ljudi povezani istom emocijom. Kad su iskreni. Kad su – doma. Moćna slika žene na jedrilici nošene morem ljudi ostat će vječno simbolom jedne ljubavi koju samo Split može dati.
U nekima od najemotivnijih dijelova koncerta na ekranima su se prikazivale slike Matije Dedića i Olivera Dragojevića kojima se Gibonni zahvalio na svoj način. Gosti koncerta bili su Gibonnijevi stari i ponajbolji prijatelji, vrhunski domaći i svjetski glazbenici legendarni Damir Urban, jedan od najboljih svjetskih bubnjara Manu Katche, vokalistica Maya Azucena i čuveni gitaristički virtuoz Vlatko Stefanovski, s kojima je dijelio neke od najljepših trenutaka u svojoj karijeri.
Poruka koncerta je u svakom trenutku zato bila vrlo jasna, a publika kao da je svojim reakcijama Gibonnija stalno podsjećala na onu staru, svima poznatu poslovicu koja govori da je doma ipak najljepše.
"27. lipnja je datum koji bi trebalo upisati u kožu. Svi ste vin večeras kamen s kojim smo sagradili jednu palaču. Hvala vam što ste takvi, puno vas volim.", rekao je Gibonni.
Kada se koncert već polako približavao kraju, sve se više među publikom osjetila nadolazeća nostalgija za trenutkom u kojem se trenutno nalazi. Jednostavno, neki momenti ne traže mnogo riječi, ali zato ostave trag za čitav život. Upravo se to dogodilo s koncertom Gibonnija na Starom placu.
