U 72. godini preminuo je Halid Bešlić, kralj narodne glazbe, čije će pjesme i dalje živjeti među nama.
U 72. godini preminuo je Halid Bešlić, čovjek čiji je glas bio utjeha, radost i sjećanje.
Odlazak pjevača koji je obilježio desetljeća glazbene scene ne znači kraj — jer njegove će pjesme i dalje živjeti, onako kako je on živio: iskreno, iz srca.
Halid Bešlić rođen je 20. studenoga 1953. u selu Knežina pokraj Sokolca, u srcu bosanskih planina. Odrastao je u skromnoj obitelji, u okruženju gdje su se poštovali rad, mir i pjesma. Već kao dječak volio je pjevati — prvo na školskim priredbama, zatim u lokalnim kulturno-umjetničkim društvima. Završio je školu za tesara, a nakon škole razmišljao je o upisu na građevinski fakultet. Ipak, presudila je ljubav prema glazbi.
''Sve je to slučajno krenulo. Pošao sam na selo, kući i stao sam u Sokocu. Čekajući radnički autobus da nas vozi kućama, ušao sam u kafanu gdje je bila muzika. Tu sam bio s društvom i zamolili su me da zapjevam koju. Ja ustao, zapjevao, a gazda se oduševio. I kaže onda meni gazda: 'Kad bi ti ovdje pjevao, bilo bi puno uvijek.' Pitao me odmah čiji sam, ja mu kažem tko mi je otac, on me pita bi li mi dozvolio da pjevam, hoće li se ljutiti ako završim tako u kafani... Naime, gazda i moj otac su se poznavali, ali ja sam znao da moram od nečega početi i pristao sam pjevati. Kad sam gazdi rekao 'da', on mi je odgovorio: 'Ako je tako, ne moraš ni ići kući.' Jer, iznad kafane bila je kuća, jedna soba na katu, i ja tu ostanem dva mjeseca. Muzičari su bili iz Šapca, pravi kafanski pjevači, i tu sam ja napunio kafanu k'o šibicu. Meni je bilo bitno da stječem iskustvo, tako je to trajalo pet godina, a tek onda sam došao u Sarajevo sa širim repertoarom... Četiri godine sam pjevao u četiri kafane, bio sam popularan kao kafanski pjevač u Sarajevu kao što sam sada popularan kao pjevač na teritoriju bivše Jugoslavije. Kad sam snimio prvi singl, to je planulo u Sarajevu, ali ne i okolo. To je tako, od nečega se moralo početi'', prisjetio se Halid jednom prilikom.
Nakon odsluženja vojnog roka preselio se u Sarajevo. U početku je pjevao u malim restoranima i klubovima, sanjajući da će jednog dana njegove pjesme pronaći put do ljudi. I pronašle su — jer iskren glas uvijek pronađe svoje mjesto.
Prvi singl, ''Grešnica'', objavio je 1979. godine — i to je bio početak jedne velike karijere. Tijekom 1980-ih Halid je postao jedno od najpoznatijih imena narodne glazbe na prostoru bivše Jugoslavije. Njegove pjesme ''Neću, neću dijamante'', ''Miljacka'', ''Prvi poljubac'', ''Romanija'' i ''Hej, zoro, ne svani'' postale su evergreeni, pjesme koje se i danas pjevaju na svadbama, u kafanama i na koncertima — s istim žarom kao i prije 40 godina.
Njegov glas bio je most između generacija. Pjevao je o ljubavi, boli, ponosu i Bosni — o svemu onome što svaki čovjek nosi u srcu.
Za vrijeme rata 1990-ih Halid je ostao uz svoj narod. Održavao je humanitarne koncerte i pomagao onoliko koliko je mogao. Nikada nije zaboravio odakle dolazi.
Halid se 1977. godine oženio svojom životnom ljubavi, Sejdom. Njihova veza bila je tiha, stabilna i duboka, protkana međusobnim poštovanjem i podrškom. Suočili su se s teškim životnim iskušenjima — Sejda je izgubila mogućnost da postane majka, no njihova je ljubav opstala, jača od svega.
Godine 2009. Halid je doživio tešku prometnu nesreću. Njegov automobil sletio je s ceste, a on je zadobio ozbiljne ozljede glave, oka i pluća. Bio je na rubu života, ali se, snagom volje i vjere, vratio.
Kad se oporavio, rekao je:
''Bog mi je dao drugi život. Sad pjevam još više srcem.''
Kasnije se borio s dijabetesom i problemima s krvnim žilama. Ipak, nikad nije prestao pjevati. Ni kada je bilo teško, ni kada su godine nosile svoje.
Objavio je više od 15 albuma i nebrojeno hitova, ali njegov najveći uspjeh nisu bile nagrade ni prodaja — nego ljubav ljudi.
Preminuo je u bolnici u Sarajevu nakon što je posljednjih tjedana proveo na odjelu onkologije.
1/31 >>
Pogledaji ovu galeriju
1/28 >>
Pogledaji ovu galeriju
