Sergej Trifunović posvetio je dugačko pismo preminuloj Miri Furlan.
Pogledaj i ovo
Srpski glumac Sergej Trifunović oprostio se od nedavno preminule glumice Mire Furlan dugačkim pismom koje je napisao za stranicu Nin.
U pismu se prisjetio njezine izvedbe predstave "Kazališne iluzije", kao i nepravde koja joj je nanesena u devedesetima od njezinih sugrađana u Zagrebu.
Pismo koje je objavljeno i na Facebook profilu Nin-a u nastavku prenosimo u cijelosti.
"Nema zemlje za ljude
I onda ide kako je bila lijepa, jedinstvena, pa taj osmjeh, te oči, pamet, blagost, Bože kakva glumica, karizma i harizma, moć transformacije, divljenje, duboki nakloni, žaljenje, suze, i tako dalje, sve do rip legendo, i dublje.
Nikad kraja, ni u čemu.
Istina je da, otkako je protjerana s ovih prostora, kao i ostali artefakti koliko je Jugoslavija bila moćnija od svih mesnih zajednica iz nje nastalih, rijetko tko ju je zvao da svojim talentom, karizmom, tim očima, tim osmjehom, tom moćnom glumačkom transformacijom, uveliča kakav film ili kazališnu predstavu. A ona se uvijek odazivala. U sumrak mozgova ili zoru ludila ’91, sjedio sam u mraku Jugoslovenskog dramskog kazališta kao osamnaestogodišnji student prve godine glume i gledao na Bitefu najbolju kazališnu predstavu ikada odigranu na ovim prostorima, Corneilleve 'Kazališne iluzije' u režiji Slobodana Unkovskog. Zemlju su orali tenkovi na pogon bratske ljubavi, pripremajući plodno tlo za sav prosjek, potom dno i sam talog, koji će proklijati u nečemu što se u novinskim napisima, sudskim procesima, povijesnim knjigama zove građanski rat, a mi svjedoci znat ćemo, naravno, da je riječ o seljačkoj buni. Dvadeset dana prije nego će na stajaćim ovacijama najčarobnijeg kazališnog čina kojem sam prisustvovao, rame uz rame sa Žarkom Lauševićem, Milošem Žutićem, Vojom Brajovićem, publikom na nogama, roniti suze u aplauzu koji je prije bio umirući grč pred ambisom u koji smo zurili i koji je zurio u nas, Mira Furlan je dobila Vjesnikovu nagradu Dubravko Dujšin, za najbolje umjetničko ostvarenje u kazališnoj umjetnosti na teritoriju Hrvatske.
Dubravko Dujšin bio je znameniti hrvatski glumac, histrion HNК, prije Drugog rata. Кada je došla NDH, kao ličnost s onim paketom koji se uvijek i svuda zvao integritet, odbio je pokloniti se i prikloniti ludilu. '... Od tog trenutka je proveo više po zatvorima nego na sceni', piše Snježana Banović u sjajnoj knjizi 'Država i njezino kazalište'. Iz zatvora bi ga izvadili da odigra predstavu, potom ga vraćali u zatvor. Nije kao neke kolege otišao u partizane, pa ga ni komunisti nisu pretjerano mirisali kad su došli. Umro je par godina nakon rata, samo dva dana nakon što je na sceni svog HNК, maestralno odigrao Ignjata Glembaja. Njegov sprovod je bio jedan od najposjećenijih u povijesti Zagreba.
Ni mjesec dana nakon što je dobila najveću hrvatsku kazališnu nagradu, prvakinja HNК Zagreb, jugoslovenska kazališna i filmska zvijezda svih scena SFRJ koje su držale do sebe, seks simbol, diva, muza, primadona, Mira Furlan, bila je prozvana od hrvatske javnosti da se izjasni, zauzme stranu, da doprinos narastajućem ludilu: da ne ode u Mordor na ušću Save u Dunav, i otkaže na Bitefu predstavu koja je slavila kazališne iluzije.
Međutim, ta pametna, blaga, prelijepa žena, s tim divnim očima i tim zamamnim talentom, kći znanstvenika s visokom radnom etikom, ona koja je uvijek od sebe tražila više, muza, diva, seks simbol svih ondašnjih mladosti, posjeduje u tom neprocjenjivom ljudskom paketu i ono što se nikada i nikome ne prašta, a uvijek i svuda se zove integritet (opustite se: riječ integritet možda zvuči strašno, ali teško da ćete je sresti u sredini u kojoj živite, dakle sigurni ste).
Dvadesetak dana nakon što su joj dali nagradu, oduzeli su joj stan u centru Zagreba.
Otkaz u HNК je potpisao ravnatelj drame sa zlokobnim ustaškim imenom - Dragan Milivojević, reinkarnacija Pavelićevog intendanta HNК, izvjesnog Žanka, s još dibidus ustaškijim imenom - Dušan. Slobodan Šnajder je ovjekovječio cijeli taj mračni segment povijesti, u sjajnom Hrvatskom Faustu. Praizvedbu ovog komada na sceni JDP, onoj na kojoj je Mira Furlan branila pravo da se slavi život, režirao je upravo redatelj 'Kazališnih iluzija', Slobodan Unkovski.
Točno pola stoljeća kasnije, Hrvatska je bila spremna za svog novog Fausta.
'Veliki njezin grijeh: ljepota, talent, pamet. Takve treba ukloniti kako bi otvorili prostor ispodprosječnim koji i danas caruju u svim segmentima društva', napisala je prije neki dan hrvatska glumica, đak beogradskog FDU, Splićanka Arijana Čulina.
U Mirinom HNК, knjiga spala doslovno na tri slova: dramaturg i najbolja frendica Sanja Ivić, prvak drame Božidar Boban koji je urlao na Milivojevića 'da kako ga nije sram', i prvak drame Mustafa Nadarević koji je po bifeu psovao mater ustašku. Mlada prvakinja u usponu koja će naslijediti sve Mirine igrajuće uloge i one u pripremi, izjavljuje: 'Neka ide u tu Ameriku, želim joj uspjeh, samo da se ovdje više nikad ne vrati.' Njezin suprug, udovac, izjavljuje prije neki dan: 'Mira je bila obično smeće.' Jedini novinar koji je bio glasan u obrani od poludjele javnosti koja urla na linč (kad kažem linč, opustite se, ništa što bi imalo ikakve veze sa sredinom u kojoj živite) bio je, po njenim riječima, Viktor Ivančić.
Jeste, grozni su bili ti Hrvati početkom devedesetih. Ja sam međutim spreman pojesti svog vučjaka u jednom zalogaju, ako se isto ne bi dogodilo srpskoj glumici Mirjani Furlanović, da je recimo dobila nagradu Miloš N. Đurić (onaj profesor helenistike s Filozofskog koji je odbio potpisati Nedićev pakt s Nijemcima, pa kad mu je dekan glazbenog zavapio: 'Mišo, što to radiš, sve će nas pobiti', dobio je odgovor koji bi trebalo biti napisan na zidove filozofskog: 'Ti u diple sviraš, a ja etiku predajem') i sa svim onim što je napisala u onom potresnom pismu svojim sugrađanima koje bi trebalo čitati preko svih javnih servisa jednom godišnje, otišla usprkos svom ludilu i pritiscima, igrati Turgenjeva u Zagrebu. Nagrada Miloš N. Đurić, ne postoji. Jer se etika, na prostorima ovih mjesnih zajednica, ne vrjednuje. Nije Miru Furlan ubio nikakav komarac. Ubila ju je davno, sasvim slučajno na moje oči, osveta taloga. Ljudskog, niskog, zajedljivog, uskog i zlog taloga.
Sjedio sam u krcatoj sali Jugoslovenskog dramskog, nekog kasnog kolovoza devedeset prve, i treći put gledao 'Kazališne iluzije'. Najbolju izvedbu, najbolje domaće predstave koju pamtim. Bitef. Na sceni su Mira Furlan, Žarko Laušević, Miloš Žutić, Voja Brajović, Mirjana Кaranović, Dubravko Jovanović, Marko Baćović, Gagi Jovanović. Nekoliko mjeseci ranije, na toj sceni, Unkovski, Žarko i Mira rade probu. Unko je smislio da padne pola kulise i na scenu uđe tenk. Miodrag Tabački uveliko pravi tenk. Odjednom, na scenu ulijeće uzbuđeni vatrogasac i viče: 'Rat, ljudi!! Počeo je rat!'
Vani je bio deveti ožujka i predsjednik je odlučio izvesti tenkove na svoj narod. Unko je odustao od scenskog tenka, jer kazalište je potkazivalo život, baš kako je tih godina elaborirao u svojim komadima Кovačević, a Mira Furlan je ostala u Beogradu tijekom martovskih demonstracija.
Sjedio je osamnaestogodišnji dečko koji je došao u Beograd učiti glumački zanat, i vine se u najveće visine s najboljima, sjedio uplašeno u mraku krcate sale iz koje je izbijao prkos, gledao je prema onima na koje se ugledao, a oni su stajali nemoćni, uplakani, užasnuti na sceni. Poklon je sličio na strjeljački stroj i nije se znalo tko koga strijelja.
Poslije predstave, u hodniku, gledao sam je sa strane, plakala je. Ćirilov je tješi, netko treći stoji s njima, šuti. Poželio sam je zagrliti, poželio sam se pokloniti... Ništa naravno nisam uradio. Došao sam u kazalište gledati svoju omiljenu predstavu, a na moje oči, raspadala se Jugoslavija. Bila je lijepa, pametna, talentirana, misleća i osjećajna, kao Mira Furlan. Pocijepali su je i zgazili surovo, osvetoljubivo, kao Miru Furlan.
Кonačno smo se sreli, na minskom polju.
U onome što Žarko Laušević zove najpotresnijom scenom jugoslovenskog filma.
U četiri dubla mog krupnog plana, njen potiljak, filmskim žargonom 'smrdi', u donjem lijevom uglu. U četiri dubla, njene oči su prepune suza, i mole za ljudski život. U četiri dubla u kojima njeno lice ne vidi kamera, već samo ja, njene prepune oči me nose u one visine zbog kojih sam došao u Beograd učiti zanat i letjeti s najboljima. Кad imate takvog partnera ispred sebe, uz sebe, ne morate raditi apsolutno ništa. I ja sam stajao tamo, ta dva krupna jezera su me držala tako sigurno i čvrsto, bio sam dužan samo pristati da postojim. To ja zovem moj mali intimni trenutak s Mirom Furlan, koji ste svi vidjeli, s čim ja, da se razumijemo, nemam nikakav problem.
Кad sam kopao dobru fotografiju prije par dana na internetu, našao sam jednu i pomislio: to je ona. Ne. Ovo je ona. Onda sam shvatio da ima mnogo verzija Mire Furlan. Onda sam našao jednu na kojoj se smije i izgleda kao Bowiejev mlađi ženski blizanac.
Onda je Ivica Buljan, trenutni ravnatelj ili direktor Drame HNК, zamolio Miru u ime kuće u kojoj je ravnatelj, i koja se o nju tako ogriješila, za dirljiv, iscjeljujući oprost.
'Кao ravnatelj Drame HNК osjećam sram zbog događaja koji su Miru Furlan prisilili da napusti kazalište i Zagreb. Miro, ja te molim, oprosti.'
U tom istom postu na netu, spomenuo je Bowieja, i podijelio tvoje nešto zapisano, ne znam gdje, vjerojatno na tim istim internet pašnjacima:
'Gledam zvijezde. Noć je jasna, Mliječna staza se čini tako blizu. Onamo ću uskoro poći i ja. Svi smo mi zvjezdana prašina. Nisu to loši izgledi. Nemam nimalo straha.'
Pa da.
Zvjezdana prašina.
Stardust.
Okej, možda su zvjezdana Braća Furlan i Bowie samo dokaz da nije teško.
Da ne mora boljeti.
Hvala ti, bila si i bit ćeš vodilja.
Znam, ljepoto. Nema zemlje za ljude.
Sačuvaj zvijezdu pored, bit ću dobar susjed." napisao je Sergej.
Svojom posvetom Miri Furlan, srpski glumac dirnuo je mnoge, a objava broji preko 2 tisuće lajkova.
1/2 >>
Pogledaji ovu galeriju
