Robert Budak bio je moj prijatelj iz djetinjstva i tinejdžerskih godina. Osjećam potrebu ispričati vam priču o tom jedinstvenom liku, i to onakvu kakvu nećete pronaći u službenim biografijama.
Jednu naizgled običnu, dugu i pomalo dosadnu nedjeljnu smjenu naglo je prekinula šokantna vijest – umro je Robert Budak, mlad i talentiran glumac, ali za potpisnika ovih redova, prije svega kvartovski prijatelj i kolega iz osnovnoškolskih klupa.
S Robijem sam proveo mnogo vremena u formativnim, tinejdžerskim godinama. Već je tada bilo jasno da je gluma njegova sudbina, puno prije nego što je stao na kazališne daske i ispred filmskih kamera. Da nije bilo te proklete nedjelje, uvjeren sam da bismo jednoga dana govorili o njemu kao glumačkoj legendi, kao o nedavno preminulom Ivi Gregureviću.
U Robijevoj biografiji pročitat ćete sve o njegovim impresivnim dostignućima u kratkoj karijeri. Međutim, osjećam potrebu ispričati vam nepoznatu, a toliko važnu priču o njemu. Priču o njegovim počecima, koja otkriva zašto je bio toliko jedinstven lik i tako maestralan glumac, koji je s lakoćom i ljubavlju radio svoj posao.
Odmah je bilo jasno koji je njegov životni poziv
Robija sam upoznao tijekom osnovne škole kada se doselio u naš kvart na periferiji Zagreba. Vrlo brzo, još u toj dobi, svima nam je postalo jasno da dijelimo školske klupe s rijetko nadarenim dječakom čiji budući životni poziv može biti samo – gluma.
Imao sam čast s njim nastupiti u jednoj školskoj priredbi – moglo nam je tada biti 13 ili 14 godina – povodom školske obljetnice pred odabranom publikom, profesorima, učiteljima i njihovim gostima. Robi je tada navukao štikle, žensku odjeću i plavu periku i sjajno, u maniri iskusnog profesionalca, odglumio ženu – iskreno oduševljenje publike nije se moglo sakriti. Upravo u tim godinama počeli smo se intenzivno družiti; godinama smo bili dio iste ekipe, koja je duge i bezbrižne dane kratila na ulicama, igralištima i klupicama našeg kvarta. Zbog poprilične udaljenosti od centra grada i financijskih (ne)mogućnosti, često je to bila logična opcija, što ne znači da u tome nismo uživali. Naprotiv.
Želite li se zabaviti u takvim uvjetima, često je sve što imate vlastita kreativnost, improvizacija i snalaženje na razne načine. Prošli smo mnoge zabavne i manje zabavne, da ne kažem opasne situacije. Robi je često bio u centru događaja; upravo je tada ispekao dobar dio glumačkog zanata i u svijet glume ušao s lekcijama koje nećete naučiti na fakultetu.
Primjerice, jednom se prilikom u kvart doselio novi dečko, a nama, tada tek svježim srednjoškolcima, učinilo se zabavnim prirediti mu spačku dobrodošlice. Odlučili smo mu prodati priču da ga jedan kvartovski starosjedilac želi istući – Robi je toliko uvjerljivo odglumio lažni poziv da se novi dečko u kvartu zaključao u kuću i nije izlazio danima.
Sličnih situacija bilo je mnogo, a Robi je često zahvaljujući svojim glumačkim sposobnostima pronalazio načine da zabavi sebe i druge ili se izvuče iz neugodnih situacija.
Uvijek je bilo pravo vrijeme i mjesto za malu predstavu
U jednom od mnogih oproštaja od Robija posljednjih dana netko od njegovih kolega spomenuo je i sjajne, urnebesne imitacije poznatih ličnosti. Upravo po tome je bio poznat još kao tinejdžer, a u našem kvartu zbog toga je postao svojevrsna glumačka zvijezda.
Schwarzenegger, Zdravko Mamić, Vin Diesel, Tuđman… Nema ličnosti koju nije mogao ''skinuti''. Često bi mu netko u prolazu dobacio nešto tipa ''aj' odglumi Arnolda'', a on bi baš uvijek sa zadovoljstvom prihvatio. Jednostavno, toliko je volio glumu da je uvijek bilo pravo vrijeme za malu predstavu; pozornice su bile ulice, opskurne birtije, igrališta i parkovi, a publika prijatelji, poznanici, slučajni prolaznici, lokalni klošari (priznajem, i mi smo vjerojatno spadali u tu kategoriju).
Naši životni putevi razišli su se taman negdje na ulasku u ''ozbiljnije'' godine, a druženja su se svela na povremene, uglavnom slučajne susrete. Robi je, međutim, završio na fakultetu s nekoliko mojih prijatelja, pa sam često slušao o njemu iz njihovih priča.
Za Robija su imali samo riječi hvale, o njemu su govorili kao sjajnom glumcu pred kojim su velike stvari. Uvijek bih im na to ispričao baš ovu priču – prošao je uličnu školu glume, situacije u kojima nema proba i ponavljanja, a caruju improvizacija, kreativnost i vjera u svoje mogućnosti.
''Uči u školi i na ulici i bit ćeš duplo pametniji od svih'', rečenica je iz De Nirova filma Priča iz Bronxa, a upravo Robi sjajno ju je utjelovljavao. Vjerujem da je bio predodređen za velike stvari, ali nažalost, sudbina ga je odlučila uvrstiti u klub 27, zajedno s ikonama poput Jimija Hendrixa, Janis Joplin, Jima Morrisona, Kurta Cobaina i Amy Winehouse, koji su napustili ovaj svijet u istoj dobi.
Ne znam vjerujete li u sudbinu ili mislite da je to samo slučajnost, ali mogu zamisliti Robija kako oponaša Amy Winehouse, a Jim, Janis i Kurt plaču od smijeha. Roberte, počivaj u miru!
Domagoj Grbavac novinar je portala Gol.hr. Robert Budak bio je njegov prijatelj iz djetinjstva; dijelili su klupe Osnovne škole Brestje, zajedno odrastali i često se družili.
na instagramu
