Za sam kraj godine ostavili smo recenziju predstave o kojoj dugo nismo znali što zapravo misliti. Teatar Exit krajem studenog predstavio je svoj novi komad, "Gospodin Noubadi“, za kojeg tekst i režiju potpisuje Saša Anočić, legendarni stvoritelj "Kauboja“, predstave koja je popularizirala odlazak u kazalište čak i među onima kojima je ta pomisao prije bila nezamisliva. No je li Anočić uspio ponoviti uspjeh sa svojim novim naslovom?
Iako se ova tvrdnja nekima može učiniti gotovo blasfemičnom, dojam koji je na nas ostavio "Gospodin Noubadi“ iznimno je površan. Nedovršena, nedozrela satira koja estetikom, humorom i glumom više kao da pripada na pozornicu Histriona, a ne u Exit koji se inače može pohvaliti doista zavidnom listom vrlo duhovitih, životnih i prije svega, dramaturški zrelih predstava. Noubadija jednostavno ne bismo svrstali u taj koš.
Pogledaj i ovo
Ta univerzalna kafkijanska priča o malom čovjeku, malom Niko Ništu, obraća se svim „običnim“ ljudima koji se svakodnevno suočavaju s nizom problema kojima se vlastitim naporima zapravo ni ne mogu suprotstaviti. Oda je to sizifovskom poslu, tj. hrvanju s državnom birokracijom, mehanizmima kapitalizma, moćnicima i strukturama vlasti koje nas lome i melju na svakom koraku, neovisno o tome igrali mi po pravilima igre ili ne.
Iako je takav koncept već viđen doista bezbroj puta, on svakoga puta može iznova upaliti i to zato jer su ljudi, u ovom slučaju kazališna publika, uvijek željni još jedne sudbine s kojom se mogu na ovaj ili onaj način poistovjetiti. To je i razlog zašto se gledalište ori od smijeha na scene "Gospodina Noubadija“. Nije to zbog vrsnog humora, već zbog tragičnosti situacije dovedene do apsurda, koje iako karikirane, govore o našim vlastitim životima.
Osim izlizane teme, ono što smatramo posebno problematičnim u ovoj predstavi jest to da ona djeluje pomalo dječje simplificirana. Karikatura se slaže na drugu karikaturu, a simplifikacija na simplifikaciju pa na kraju dobivamo samo načelno humoristični tekst koji može zadovoljiti ljubitelje jeftinog humora i gegova, ali ne i one koji su ipak očekivali nešto više. Nema ničeg lošeg u bezbrižnoj zabavi, no ova satira ne nudi ništa više od sat i pol redanja apsurdnih situacija i ridikuloznih likova koji tvore pomalo nezanimljivu farsu.
Ako već sama priča i tekst nisu pretjerano pohvalni, ono što doista podiže ovu predstavu jesu glumci. I to mladi glumci, nade u nastajanju. Karlo Bernik i Domagoj Ivanković zasjali su na Exitovoj pozornici i svoje likove oživjeli na nepretenciozan, zabavan i životan način, pa je predstava zapravo isključivo zahvaljujući njima gledljiva.
Ovaj naizgled posve različit dvojac, jedan sitan, a drugi vrlo krupan, odlično timski pričaju zgode u kojima su se njihovi likovi našli. Bernik je sitan, kroz njegov se govor tijela, glas i mimiku kroz predstavu ispremiješaju beznađe, strah, dašak samoupouzdanja, goropadnost, pa čak i buntovništvo, a on sve to vješto donosi na scenu i tjera nas da barem malo suosjećamo s njegovim mukama malog čovjeka, iako nam se one čine suviše stereotipiziranima da bi bile uvjerljive.
S druge pak strane, Ivanković ne tumači jedan lik već njih nekoliko. Od djevojke koja obožava jesti, majke koja jedva krpa kraj s krajem, ali svejedno pronalazi razlog za smijeh, pa sve do okrutnog birokrata koji muči našeg malog čovjeka, Ivanković je svakom svom liku donio različit šarm i simpatičnost te pokazao veliku sposobnost brze preobrazbe i prilagodbe situaciji.
Ovom sjajnom mladom dvojcu publika se smije cijelo vrijeme trajanja predstave, a oni to i zaslužuju, jer cijelu priču nose praktički samo na svojim glumačkim leđima. Da netko manje dopadljiv igra u ovoj predstavi, nismo baš sigurni da bi ona i dalje punila gledalište.
U svakom slučaju, „Gospodin Noubadi“ nije potpuno razočaranje i to zbog glumačke ekipe koja je odlično iznijela zadatak koji joj je dan, no da smo očekivali više od Saše Anočića – definitivno jesmo.
1/5 >>
Pogledaji ovu galeriju
na instagramu
