Za sam kraj godine ostavili smo recenziju predstave o kojoj dugo nismo znali što zapravo misliti. Teatar Exit krajem studenog predstavio je svoj novi komad, "Gospodin Noubadi“, za kojeg tekst i režiju potpisuje Saša Anočić, legendarni stvoritelj "Kauboja“, predstave koja je popularizirala odlazak u kazalište čak i među onima kojima je ta pomisao prije bila nezamisliva. No je li Anočić uspio ponoviti uspjeh sa svojim novim naslovom?
Pogledaj i ovo
Iako se ova tvrdnja nekima može učiniti gotovo blasfemičnom, dojam koji je na nas ostavio "Gospodin Noubadi“ iznimno je površan. Nedovršena, nedozrela satira koja estetikom, humorom i glumom više kao da pripada na pozornicu Histriona, a ne u Exit koji se inače može pohvaliti doista zavidnom listom vrlo duhovitih, životnih i prije svega, dramaturški zrelih predstava. Noubadija jednostavno ne bismo svrstali u taj koš.
Ta univerzalna kafkijanska priča o malom čovjeku, malom Niko Ništu, obraća se svim „običnim“ ljudima koji se svakodnevno suočavaju s nizom problema kojima se vlastitim naporima zapravo ni ne mogu suprotstaviti. Oda je to sizifovskom poslu, tj. hrvanju s državnom birokracijom, mehanizmima kapitalizma, moćnicima i strukturama vlasti koje nas lome i melju na svakom koraku, neovisno o tome igrali mi po pravilima igre ili ne.
Iako je takav koncept već viđen doista bezbroj puta, on svakoga puta može iznova upaliti i to zato jer su ljudi, u ovom slučaju kazališna publika, uvijek željni još jedne sudbine s kojom se mogu na ovaj ili onaj način poistovjetiti. To je i razlog zašto se gledalište ori od smijeha na scene "Gospodina Noubadija“. Nije to zbog vrsnog humora, već zbog tragičnosti situacije dovedene do apsurda, koje iako karikirane, govore o našim vlastitim životima.
Osim izlizane teme, ono što smatramo posebno problematičnim u ovoj predstavi jest to da ona djeluje pomalo dječje simplificirana. Karikatura se slaže na drugu karikaturu, a simplifikacija na simplifikaciju pa na kraju dobivamo samo načelno humoristični tekst koji može zadovoljiti ljubitelje jeftinog humora i gegova, ali ne i one koji su ipak očekivali nešto više. Nema ničeg lošeg u bezbrižnoj zabavi, no ova satira ne nudi ništa više od sat i pol redanja apsurdnih situacija i ridikuloznih likova koji tvore pomalo nezanimljivu farsu.
Ako već sama priča i tekst nisu pretjerano pohvalni, ono što doista podiže ovu predstavu jesu glumci. I to mladi glumci, nade u nastajanju. Karlo Bernik i Domagoj Ivanković zasjali su na Exitovoj pozornici i svoje likove oživjeli na nepretenciozan, zabavan i životan način, pa je predstava zapravo isključivo zahvaljujući njima gledljiva.
Ovaj naizgled posve različit dvojac, jedan sitan, a drugi vrlo krupan, odlično timski pričaju zgode u kojima su se njihovi likovi našli. Bernik je sitan, kroz njegov se govor tijela, glas i mimiku kroz predstavu ispremiješaju beznađe, strah, dašak samoupouzdanja, goropadnost, pa čak i buntovništvo, a on sve to vješto donosi na scenu i tjera nas da barem malo suosjećamo s njegovim mukama malog čovjeka, iako nam se one čine suviše stereotipiziranima da bi bile uvjerljive.
S druge pak strane, Ivanković ne tumači jedan lik već njih nekoliko. Od djevojke koja obožava jesti, majke koja jedva krpa kraj s krajem, ali svejedno pronalazi razlog za smijeh, pa sve do okrutnog birokrata koji muči našeg malog čovjeka, Ivanković je svakom svom liku donio različit šarm i simpatičnost te pokazao veliku sposobnost brze preobrazbe i prilagodbe situaciji.
Ovom sjajnom mladom dvojcu publika se smije cijelo vrijeme trajanja predstave, a oni to i zaslužuju, jer cijelu priču nose praktički samo na svojim glumačkim leđima. Da netko manje dopadljiv igra u ovoj predstavi, nismo baš sigurni da bi ona i dalje punila gledalište.
U svakom slučaju, „Gospodin Noubadi“ nije potpuno razočaranje i to zbog glumačke ekipe koja je odlično iznijela zadatak koji joj je dan, no da smo očekivali više od Saše Anočića – definitivno jesmo.
1/5 >>
Pogledaji ovu galeriju
